Nakon što je veliko vijeće Suda u Starzburu oborilio presudu Kovačević, na predstavnike Trojke se obrušio novinar Dragan Bursać. Prema njegovom mišljenju oni su zakucali posljednji ekser u kovčeg građanske BiH:
Zarobljena država: Politička kriza u BiH između hegemonije susjeda i indiferentnosti međunarodne zajednice.
Zamjenik ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Josip Brkić kazao je RTVHB, medijsko glasilo Čovićevog HDZ-a, kako je najveću odgovornost za zastoje na europskom putu BiH snosi sarajevska Trojka, dodavši da je zbog političke krize propuštena važna prilika u junu za napredak u procesu otvaranja pregovora s Europskom unijom.
Član Glavnog odbora SDS-a Marinko Božović žestoko je odgovorio predsjedniku SNSD-a Miloradu Dodiku, nakon što je ovaj javno kritikovao stranku i njene istaknute članove.
Otvoreno pismo visokom predstavniku Christianu Schmidtu uputio je Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.
Zamjenik predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Marinko Čavara u razgovoru za Dnevnik RTV Herceg-Bosne komentirao je aktualna politička zbivanja, s posebnim naglaskom na prošlotjedno usvajanje izmjena Zakona o Vijeću ministara BiH. Kako je naglasio, za HDZ BiH taj je zakon neustavan, a sam način njegovog donošenja nazvao je „parlamentarnim udarom na Ustav BiH“.
Predsjednica Federacije BiH Lidija Bradara izjavila je kako pozicija direktora Federalne uprave policije pripada hrvatskom narodu te da je ona upražnjena iako su sada stvoreni uvjeti za imenovanje.Kaže kako je zabrinjava i nacionalna struktura u određenim federalnim ministarstvima, dodajući kako su Hrvati u Ministarstvu unutrašnjih poslova i Ministarstvu za boračka pitanja svedeni gotovo na razinu statističke pogreške.
Moderna demokratska država je društvena vrijednost koja zaslužuje i traži pravnu zaštitu. Zaštita demokratske i ustavne države proizilazi iz zaštite koja se daje njenim građanima, jer pojedinac može samo održavati i ostvarivati svoja osnovna prava unutar pravilno funkcionalnog ustavnog i političkog okvira.
Nema sumnje da je interes društva da zaštiti ustavnu demokratsku državu. Takva pravna zaštita je posebno značajna u državama sa složenim ustavnim uređenjem (federacije, regionalne države i drugi vidovi složenih država). Naime, pored krivične zaštite protiv delikata koji se čine protiv suvereniteta takve države, potrebna je i odgovarajuća ustavna zaštita radi postizanja supremacije saveznog/federalnog ustavnog poretka na osnovu kojeg je u uređena takva država.
Vrlo su opasne aktivnosti koje štete ili ugrožavaju organizacionu i funkcionalnu strukturu demokratske države s ciljem njenog ili uništenja njenih institucija. Takve aktivnosti mogu sprječavati državne institucije da obavljaju svoje ustavne dužnosti. Odgovarajuća zaštita ustavnog poretka zahtijeva zabranu radnji uključujući pokušaje i pripreme za takve radnje i odgovarajuće krivičnopravne sankcije.
Krivična djela protiv ustavnog poretka štete suštini, strukturi i funkcioniranju države. Pravna zaštita (ustavna i krivična) u tom smislu ima dvostruku svrhu: zaštita samog postojanja sistema vlasti, odnosno sprječavanje djelovanja subjekata koji nastoje da na nedemokratski način sruše ustavni poredak i zaštita institucija države kako bi im se omogućilo da pravilno obavljaju svoje funkcije.
Na pitanja odnosa supremacije federalnog/saveznog ustava i subnacionalnih administrativnih jedinica, odgovor ne mogu dati norme krivičnog zakonodavstva, nego isključivo ustavnosudski organi koji su osnovani na osnovu ustava i čije su nadležnosti određene ustavima složenih država. Tu se jasno i vidi značaj ustavnog prava kao osnovne grane unutrašnjeg javnog prava.
Jedno od osnovnih obilježja moderne države je suverenitet. Suverenitet se danas razumijeva kao obilježje državne vlasti po kojem u svakoj državi postoji i mora postojati najviša, nedjeljiva i apsolutna vlast koja nije podložna ničijoj kontroli. Raščlanjivanjem pojma suvereniteta može se govoriti o vanjskom i unutrašnjem suverenitetu države. Vanjski suverenitet je svojstvo međunarodnog prava na osnovu kojeg on ima najvišu vlast nad osobama i stvarima na određenom području, te je neovisan o drugoj vlasti, samostalno odlučuje o svojem unutrašnjem uređenju i svojim odnosima sa drugim međunarodnim subjektima.
U međunarodnom pravu javlja se i kao pravo suverene države nad svojim prirodnim bogatstvima, pravo na nepodvrgavanje sudskoj vlasti druge države, pravna jednakost država, dužnost nemiješanja u unutrašnje poslove druge države, zabrana prijetnje ili upotrebe sile protivno političkoj nezavisnosti i teritorijalnom integritetu druge države. Navedeno se može povezati sa članom 1. Konvencije o pravima i dužnostima država donesenoj u Montevideu 1933. godine. Član 1. ove Konvencije propisuje da država kao subjekt međunarodnog prava treba da ima sljedeće kvalifikacije: stalno stanovništvo; definisanu teritoriju; vlast i kapacitet da uđe u odnose sa drugim državama.
Unutrašnji suverenitet je atribut koji država ima u odnosu prema društvu koje je podređeno vlasti toga društva. U tom smislu suverenitet počiva u vrhovnoj vlasti nad civilnim društvom te ima svoj pravni (de iure) i svoj faktički aspekt (de facto). Pravni dio suvereniteta počiva u licu, tijelu ili organu čije se odluke ne mogu pravno osporavati. Faktički dio suvereniteta počiva u licu, tijelu ili organu koji stvarno kontroliše ovlasti koje se vrše i ostvaruju u ime vlasti. U Ujedinjenom Kraljevstvu pravni aspekt suvereniteta počiva u instituciji "Monarha u parlamentu", dok izvršne odluke donosi kabinet koji kontroliše politički proces. Prema tome, potrebno je praviti razliku između suvereniteta države (suverenitet kao svojstvo države) i suvereniteta u državi (pitanje titulara suvereniteta).
Noviji ustavi počeli su da ponovo određuju građanina kao nosioca suverenosti. Tako npr. čl. 2. i 3. Ustava Sjeverne Makedonije propisuje: "Suverenitet Republike Makedonije je nedjeljiv, neotuđiv i neprenosiv. Suverenitet u Republici Makedoniji proizilazi iz građana i pripada građanima. Građani Republike Makedonije ostvaruju svoju vlast putem demokratski izabranih zastupnika, putem referenduma i putem drugih oblika neposrednog izražavanja."
Sa aspekata današnjih država postoje tri bitna svojstva državne vlasti: nezavisnost, neprekidnost i nedjeljivost. Nezavisnost državne vlasti znači da državna vlast nije podređena nikakvoj drugoj vlasti, da unutar državne teritorije ne postoji neka viša vlast u odnosu na državnu. Državna vlast podrazumijeva mogućnost i moć da odredi okvir svojih nadležnosti (država ima nadležnost za propisivanje nadležnosti), kao i da primijeni sve potrebne mjere da se te nadležnosti ostvare.
Neprekidnost državne vlasti podrazumijeva da je ta vlast trajna, bez obzira što se njeni nosioci mijenjaju. Nedjeljivost državne vlasti je atribut koji znači da je ta vlast jedna, čak i kad je u organizacionom i funkcionalnom smislu vrši više organa. Svi ti organi su u funkciji ostvarenja jedne vlasti - državne vlasti, od koje su im dodijeljene nadležnosti. Navedeni atributi državne vlasti su suštinski unutrašnji pojavni oblik suvereniteta države.
Tako npr. Ustav Republike Hrvatske u čl. 2. propisuje da je suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv. Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja. U Preambuli Ustava Bosne i Hercegovine koja ima normativni karakter propisano je: "…Opredijeljeni za suverenitet, teritorijalni integritet i političku neovisnost Bosne i Hercegovine…
" Iz navedenog se može zaključiti da i unitarna država kakva je to Hrvatska, te Bosna i Hercegovina kao složena država pitanje suvereniteta sagledavaju kao atribut države. Suverenitet u složenim državama pripada centralnoj vlasti. Tako npr. u federaciji kao obliku složene države, suverenitet najčešće pripada federaciji iz sljedećih razloga:
• supremacija federalnog ustava nad ustavima subnacionalnih entiteta/federalnih jedinica (npr. član 6. odj. 2. Ustava Sjedinjenih Država predviđa supremaciju federalnog ustava zakona nad ustavima i zakonima pojedinačnih država i obavezu sudstva da da prednost federalnom pravu);
• uslovima koje federalni ustav nameće subnacionalnim entitetima;
• prednost federalnog ustava nad ustavima federalnih jedinica;
• federalna nadležnost u pogledu revizije ustava;
• podjela nadležnosti između federalne države i federalnih jedinica u federalnom ustavu (npr. za razliku od većine federacija, član 92. Ustavnog akta Kanade od 1967. godine nabraja 16 područja koja spadaju u nadležnost provincija, dok su ostale nadležnosti date federalnom nivou);
• ustavne garancije poštovanja domena nadležnosti djelovanjem federalnih organa;
• mogućnost da federalni organi prihvate prinudne mjere da bi garantovali obaveze;• federalne intervencije u svrhu garancije u slučaju opasnosti za poretke federalnih jedinica, kao i za generalni poredak (npr. Ustav SAD u čl. I odj. 8. i član 4. odj. 4);
• federalni sudski organi nadziru poštovanje sfera nadležnosti, tumače ustav i štite federalni suverenitet i poredak (Ustav SAD čl. I odj. 8.; Ustavni akt Kanade čl. 101).
Krivičnopravna zaštita države i njenih institucija oduvijek je zauzimala značajno mjesto u krivičnom zakonodavstvu svake zemlje. Sve do sredine XIX vijeka, te u pravnim sistemima XX vijeka napadi na državu i njene institucije smatrani su najtežim i moralno najviše osuđivanim deliktima. Država je već od svog nastanka i u gotovo svim etapama svog razvitka nastojala da oštrom represijom zaštiti uspostavljeni društveni poredak, postojeći sistem vlasti i njene nosioce od svih napada koji bi je mogli ugroziti. Stoga bi se moglo reći da delikti ove vrste postoje otkada postoji vlast, država i borba za vlast.
U anglosaksonskom pravu (Kanada i Sjedinjene Države) to su djela protiv javnog poretka. U pravnom sistemu Sjedinjenih Država neka od ovih djela su propisana samim Ustavom, pa se time mogu nazivati i ustavnim deliktima. U evropskom kontinentalnom pravu, to su djela protiv ustavnog poretka i teritorijalnog integriteta države (Španija, Bosna i Hercegovina). Kao izuzetan primjer složene države u kojoj je krivično zakonodavstvo propisalo više oblika djela protiv ustava i institucija države uzima se Španija.
Krivični zakon Španije (Ley Orgánica 10/1995, de 23 de noviembre, «BOE» núm. 281, de 24/11/1995) u Glavi XXI govori "O krivičnim djelima protiv Ustava". Tako član 472. propisuje pobunu. Osuda za krivično djelo pobuna izriče se onima koji nasilno i javno djeluju radi toga:
• da u potpunosti ili djelimično ukine, suspenduje ili dopuni Ustav;
• da u potpunosti ili djelimično uklone kralja ili kraljicu, regenta ili članove Regencije svih ili dijela njihovih prerogativa i ovlasti, ili da ih obavežu da izvrše djelo protivno njihovoj volji;
• spriječe slobodno održavanje izbora za javne funkcije;
• raspuste parlament ili bilo koju zakonodavnu skupštinu autonomne zajednice, kako bi ih spriječio da se sastaju, raspravljaju ili rješavaju, da bi prisilio da donesu bilo koju rezoluciju ili da im oduzmu bilo koju od pripisa ili njihova ovlaštenja;
• da proglasi nezavisnost bilo kojeg dijela nacionalne teritorije;
• zamijeni Vladu nacije ili Upravno vijeće autonomne zajednice drugom, ili koristi sebe, ili oduzme ovlasti Vladi ili Upravnom vijeću autonomne zajednice, ili bilo kojem od njenih članova, ili da spriječi ili ograniči njihovo slobodno vršenje, ili da primora bilo koga od njih da izvrši radnje protiv svoje volje;
• odvrati od poslušnosti Vladi bilo koje oružane snage.
Po odredbi ovog člana državni tužilac Španije podigao je optužnicu protiv vođe secesionističkog pokreta za Kataloniju Carlesa Puigdemonta.
Poglavlje III Glave XXI Krivičnog zakona propisuje krivična djela protiv institucija države i diobe vlasti. Ovdje se radi o djelima protupravnog sprječavanja vršenja vlasti krune i zakonodavnih tijela, kao i djelima teške klevete protiv najviših nosioca vlasti.
Ukoliko se uzme u obzir trenutno ustavno uređenje Bosne i Hercegovine, nema sumnje da je ono popunjeno brojnim mehanizmima koji sadrže elemente blokada za funkcionisanje institucija Bosne i Hercegovine. Jedan od takvih mehanizama je propisan u članu IV/1.b) Ustava Bosne i Hercegovine koji propisuje da devet članova Doma naroda sačinjava kvorum, pod uslovom da su prisutna najmanje tri bošnjačka, tri hrvatska i tri srpska delegata. Ustav Bosne i Hercegovine propisuje i mogućnost raspuštanja Doma naroda u odredbi člana IV/3g), a kojom je propisano da se Dom naroda može raspustiti odlukom Predsjedništva ili samog Doma, pod uslovom da je odluka Doma o raspuštanju donijeta većinom koja uključuje većinu delegata iz reda najmanje dva naroda, bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog. Prema tome, prava volja ustavotvorca nije bila da se mehanizam neprisustva trojice delegata iz jednog kluba koristi kao mehanizam blokade donošenja zakona i drugih propisa, jer je ustavotvorac predvidio i mogućnost raspuštanja Doma naroda.
Poslovnik o radu Predsjedništva Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BIH" br. 10/213, 32/13, 22/14 i 54/24) propisuje da odluku o raspuštanju Doma naroda mogu donijeti i dva člana Predsjedništva. Naime, u članu 39. Poslovnika o radu Predsjedništva Bosne i Hercegovine je normirano da Predsjedništvo može raspustiti Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, uključujući slučajeve promjene parlamentarne većine.
Prije raspuštanja Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, tri člana Predsjedništva zajednički mogu započeti sedmodnevne konsultacije sa:
a) predsjedavajućim i zamjenicima predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine zajedno;
b) predsjedavajućim i zamjenicima predsjedavajućeg Narodne skupštine Rs;
c) predsjednicima predstavničkih klubova u Narodnoj skupštini Rs, počevši s najstarijim;
d) predsjedavajućim i zamjenicima predsjedavajućeg Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine zajedno;
e) predstavnicima bošnjačkog i hrvatskog kluba Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, počevši od najstarijeg.
Nakon konsultacija, i u svakom slučaju ne kasnije od 7 dana od početka, predsjedavajući saziva vanrednu sjednicu. Dnevni red vanredne sjednice sadrži samo jednu tačku dnevnog reda - odluku o raspuštanju Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Predsjedništvo nastoji konsenzusom donijeti odluku o raspuštanju Doma naroda
arlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Ako se ne postigne konsenzus, dva člana Predsjedništva ipak mogu raspustiti Dom naroda.
Pored navedenog, kao primjer Bosni i Hercegovini može poslužiti Španija koja je u svom Krivičnom zakonu u glavi XVI propisala krivična djela protiv Ustava, među kojima su detaljno inkriminisani svi protupravni pokušaji koji dovode do sprječavanja vršenja ustavnih ovlaštenja institucija Španije.
U tom smislu, pored postojećih krivičnih djela iz Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine čl. 220. (Zloupotreba položaja ili ovlaštenja) i čl. 224 (Nesavjestan rad u službi), jedno od mogućih rješenja je i propisivanje novih oblika krivičnih djela čija su obilježja sadržana u protupravnim oblicima blokade rada institucija Bosne i Hercegovine.
Dok su slike granatiranog Sarajeva, spaljenog Mostara i masovnih grobnica iz Prijedora obišle svijet tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992–1995), Banjaluka je ostala gotovo nevidljiva na međunarodnoj sceni.
Premijer FBiH poručio da će najugroženije kategorije biti zaštićene od rasta cijena. Premijer Federacije Bosne i Hercegovine Nermin Nikšić govorio je o najavljenom povećanju cijene električne energije u ovom entitetu, ističući da se država nalazi u specifičnoj i paradoksalnoj situaciji kada je u pitanju energetski sektor.
