Bilo je to zaista davno, u ljeto koje je mirisalo na bezbrižnost i djetinjstvo. Godina je bila 1962, a ja sam pohađao šesti razred osnovne škole. Nastava je bila poslijepodnevna, u Arapuši, selu udaljenom dvanaest kilometara od Bosanske Krupe.

Piše: RADOVAN JAZIĆ (Za Ljudski.ba)

Po običaju, nakon posljednjeg školskog zvona, krenuli smo polako kući moj komšija Mladen Jažić i ja. Mladen danas živi u Zagrebu, ali je do dana današnjeg ostao moj najbolji kolega i iskreni prijatelj. Vezivale su nas i duboke porodične priče – naši očevi su proveli ravno pet godina kao borci na frontovima Drugog svjetskog rata.

Sudbina ih, doduše, nije spojila na istom ratištu. Mladenov otac se vratio kući tek kada je sve završeno, dok je moj otac te prelomne 1943. godine prisustvovao velikom zboru u selu Jasenica. Tamo je, u narodnom kolu, zaigrao lično sa Josipom Brozom Titom. Nakon tog istorijskog zbora vratio se u svoju jedinicu, borio se oko Travnika, a iz rata je, kao svjedočanstvo novog vremena i savezničke pomoći, donio plastični šah. Kasnije, po oslobođenju, od države je dobio i bicikl marke "Herkules".

Ali, vratimo se tom toplom junskom danu i događaju koji nam se trajno urezao u pamćenje. Na putu prema Slijepčevcu, negdje oko 17 časova, sreli smo našeg mještanina Goju Štrbca, koji je danas već davno pokojni.

Vidjevši ga kako negdje žuri u kasno popodne, zaustavismo ga radoznalo: „Goja, kuda ćeš sad, već je kasno?“ Goja se okrenu, pogleda nas dvojicu dječaka i sasvim smireno odgovori: „Idem u Bosansku Krupu, u zatvor. Sedam dana.“ Gledali smo ga u čudu. Mladen i ja se pogledasmo, pa ga u nevjerici upitasmo zašto ide iza rešetaka. „Ubio sam zeca“, reče Goja jednostavno. „Odmah su me kaznili i prekršajno osudili na sedam dana zatvora. Idem da to odležim.“ Mladen mu na to, u polušali, doviknu:

„Onda, sretno ti bilo u zatvoru, Goja!“ On se samo blago nasmija, zamota iza prve krivine i brzo nestade s vidika. Otišao je pješice, samoinicijativno, da odsluži kaznu jer je prekršio zakon zemlje u kojoj živi. Ovaj obični, usputni susret iz 1962. godine zapravo je bio savršeno ogledalo tadašnjeg pravosuđa i sistema.

Država je imala red. Zakon je važio za sve – pa i za jednog ulovljenog zeca. A gdje smo danas, više od šest decenija kasnije? Danas Milorad Dodik i njemu slični moćnici otvoreno krše zakone, pustoše zemlju i nekažnjeno otuđuju milijarde, a da nikome ne polažu račune.

Pravni sistem ih ne dotiče, institucije su zarobljene, a pravda kao da je postala misaona imenica. Kada uporedim Gojinog zeca i današnje nestale milijarde, moram da vas pitam sve: Koja je država, u stvari, bila bolja?