U političkoj teoriji parlamentarna većina je temelj vlasti. U praksi Republike Srpske, ta većina je samo paravan za vladavinu jednog čovjeka.

Piše: RADOVAN JAZIĆ (Za Ljudski.ba)

Mnogi se s pravom pitaju: zašto se Milorad Dodik i dalje pita za sve, kada njegova stranka (SNSD) nema natpolovičnu većinu u Parlamentu koja bi mu omogućila da vlada potpuno sam?
Odgovor leži u fenomenu koji neodoljivo podsjeća na istorijsku priču o Šćepanu Malom – lažnom caru koji je vladao Crnom Gorom ne na osnovu stvarnog prava, već na osnovu iluzije, manipulacije i slijepe poslušnosti onih oko njega.

Vladavina pomoću „uvlakača“ i satelita

SNSD već godinama ne vlada sam. Da bi opstao na tronu, Dodik je oko sebe okupio čitavu mrežu manjih partija i interesnih grupa. Ove stranke, koje narod nerijetko naziva „uvlakačima“, služe kao kontrolni mehanizam.

Umjesto da budu korektivni faktor vlasti, oni su postali saučesnici u stvaranju privida neprobojne moći.
Paradoks je očigledan:

Privid jačine: Umjesto da sa prilepcima SNSD bude još jači, on zapravo postaje talac sopstvene mreže.
Politička trgovina: Dodik se ponaša kao da ima stopostotnu podršku naroda.

Podjela plijena: Stvarnost zavisi od trgovine foteljama, funkcijama i tenderima kako bi se namirili apetiti partnera.

Policajac, sudija i advokat u jednom licu

Kada institucije oslabe, pojedinac preuzima njihove uloge. Danas svjedočimo situaciji u kojoj se jedna figura postavlja iznad zakona:
Policajac: Određuje ko je podoban, a ko ne.
Sudija: Unaprijed presuđuje političkim protivnicima.
Advokat: Brani sistem koji je sam kreirao, čak i kada taj sistem vodi u očiglednu propast.

To je definicija „lažnog cara“. Moć ne proističe iz snage institucija ili stabilne skupštinske većine, već iz straha i kontrole nad finansijskim tokovima.