Čovjek koji u uređenom svijetu nigdje ne bi mogao ni ulice da čisti, danas se u Republici Srpskoj ponaša kao car.

Piše: RADOVAN JAZIĆ (Za Ljudski.ba)

Ta zanesenost Milorada Dodika, ta njegova stalna galama, mlataranje rukama i vrijeđanje novinara, neodoljivo podsjeća na komunističke aparate iz prošlih vremena. Zašto Dodik galmi? Zato što je to jedini način da sakrije sopstvenu prazninu i paničan strah od gubitka vlasti.

Vikom se preglasava istina, a podizanjem tona glumi se autoritet koji ne postoji. To je psihologija seoskog kabadahije koji zna da nema argumente, pa misli da je u pravu ako je najglasniji na konferencijama za štampu.

Otkud toliko moć čovjeku bez prave škole i znanja, čovjeku koji sa svojom pameću nekada ne bi mogao ni travu kositi? Moć nije proizašla iz njegove pameti, već iz SNSD-ovog sistema koji je sam stvorio – sistem u kojem su pametni ućutkani i protjerani iz zemlje, a poltroni i kupljeni papci nagrađeni ministarskim foteljama. Milorad Dodik je zajahao talas nacionalnog straha i od „odbrane Srpske“ napravio sopstveni porodični biznis.

Kada ljude uvjerite da su stalno ugroženi od Sarajeva, stranaca i urota, oni prestaju da gledaju u svoj prazan novčanik i počinju da gledaju u lažnog vožda koji obećava da će ih „braniti“. Tako neuk čovjek postaje gospodar sudbina, jer je shvatio da je lakše vladati sirotinjom punom straha nego obrazovanim i slobodnim ljudima.
Zato je Dodik stalno na Radio-televiziji Republike Srpske (RTRS) i ATV-u.

Svaki dan, na svakom kanalu, njegovo lice mora da iskoči kako bi narod povjerovao da bez njega i SNSD-a nema života i da će Republika Srpska nestati ako on padne s vlasti. To je klasično ispiranje mozga i propaganda preuzeta iz najgorih dana totalitarnih režima. Konstantne laži služe da se stvori paralelna stvarnost. U toj Dodikovoj stvarnosti mi „pobjeđujemo“, ekonomija cvjeta, BDP raste, a svi koji ukazuju na propast, dugove i kredite javnih preduzeća su plaćenici i izdajnici. Kada se laž ponovi hiljadu puta na režimskim medijima, ona za neupućene postane istina. On bježi od slobodnih medija i duela jer zna da bi ga samo jedno ozbiljno, stručno pitanje o ekonomskom slomu ogolilo i pokazalo da iza te fasade galame nema apsolutno ništa.

Najveći šamar narodu u Republici Srpskoj jeste činjenica da se moć otvoreno prenosi na porodicu. Danas njegov sin, Igor Dodik, kao formalni i neformalni šef stranke, postavlja i smjenjuje direktore javnih preduzeća, kroji sudbinu institucija i kontroliše tendere. Otkud mu to pravo? Iz čistog feudalizma.

U državi gdje su institucije otete i pretvorene u porodičnu firmu porodice Dodik, zakoni i Ustav ne važe. Sin ne vlada zbog svojih menadžerskih sposobnosti ili diploma, već zato što javna preduzeća, Elektroprivredu, Puteve RS i državnu kasu tretiraju kao svoju djedovinu u Bakincima. To je klasična privatizacija države u kojoj se višemilionski poslovi i finansijski podsticaji ne dobijaju na fer konkursu, već za porodičnim ručkom.

To je dokaz da smo umjesto demokratije dobili porodični sultanat. Istorija nas uči da nijedna ničija nije do zore gorjela, pa neće ni dinastija Dodik. Sad se najviše boji upravo onoga što osjeća da dolazi – gubitka moći, jer bez političkog imuniteta i policije pod svojom kontrolom on je ništa, a krivična odgovornost za sve učinjeno je velika. Diktatori se rješavaju prije svega razbijanjem straha.

Milorad Dodik je moćan samo onoliko koliko je narod uplašen i ucijenjen poslom u javnom sektoru. Kada se pojedinac oslobodi straha i javno kaže „car je go“, kula od karata počinje da se ruši. Zatim slijedi građanska neposlušnost, masovni izlazak na izbore i odbrana svakog glasa od SNSD-ovih izbornih krađa. Sistem se ruši kada im građani masovno otkažu poslušnost i kada se javna preduzeća oslobode partijskog pritiska.