Utakmica Švedska – BiH bila je mnogo više od fudbalskog meča. Bila je to večer emocija, ponosa i jednog posebnog zajedništva koje se teško može objasniti onima koji ga nisu doživjeli.

Piše: EDIN OSMANČEVIĆ (Za Ljudski.ba)

Stajati u korteu bh. navijača i gledati trogodišnje dijete na ramenima oca kako iz sveg glasa uzvikuje: „Volim te, Bosno!“ – prizor je koji ostaje duboko urezan u pamćenje. Aplauz kojim su ga pozdravili navijači govorio je više od hiljadu riječi. U tom malom glasu čula se snaga jedne velike ljubavi, ali i potvrda da se pripadnost domovini ne gubi s generacijama, čak ni kada se one rađaju hiljadama kilometara daleko od nje.

Taksista stranog porijekla zaustavlja svoje vozilo iz kojeg se ori: ”Kad me pitaš koji sam znanac - Ponosno kažem ja sam Bosanac ” a korteo podrži iz sveg glasa.

Na Strawberry Areni u Solni, u Stockholmu, bilo je doslovno kao u bosanskom loncu! Oboren je rekord stadiona – 51.000 gledalaca. Koliko simbolike u tome: jedna mala zemlja ispunila je do posljednjeg mjesta stadion u jednoj velikoj, moćnoj i visokorazvijenoj državi.

Svuda oko nas ljiljani i zastave Bosne i Hercegovine. Djeca pjevaju „Poljem se širi miris ljiljana“, odrasli nastavljaju pjesmu, a emocije se smjenjuju na svakom koraku. Kada su intonirane himne Švedske i Bosne i Hercegovine, pjevale su se obje. S poštovanjem prema zemlji u kojoj danas živimo i ljubavlju prema onoj iz koje potičemo. I to je možda najljepša slika ove večeri.

Šveđanima mnogo toga nije bilo sasvim jasno. Ni kada korteo prolazi pored njihovih balkona, a ljudi mašu, šalju poljupce i pozdravljaju kolonu. Teško je objasniti toliku količinu emocija zbog jedne utakmice. Ali možda nije ni potrebno. Dovoljno je da se osjeti i poštuje.

U toj koloni bili su Selma iz Banjaluke i Senad iz Vlasenica, njegova Dragana iz Jajca, njen brat Antonio i njihova djeca, ponosno odjevena u dresove bh. reprezentacije. Različite porodične priče, različita iskustva, ali jedna zajednička emocija koja ih okuplja pod istom zastavom.

Zašto je sve to toliko važno?

Zato što iza svakog od tih dječijih lica stoji porodična historija. Historija rata, odlazaka, izgubljenih domova i novih početaka. Kroz teške godine prošli su njihovi roditelji, bake, djedovi, nane, dajdže i tetke. Neki su Bosnu napustili ne svojom voljom, drugi su u inostranstvu gradili život iz početka. Ali s njima su putovale uspomene, jezik, običaji i osjećaj da negdje postoji jedna zemlja kojoj pripadaju.

Zato njihovoj djeci pobjeda reprezentacije znači toliko. Ona je prilika da se porodična priča pretvori u zajedničku radost, da se generacije sretnu pod istom zastavom i da se naslijeđe ne zadrži samo u pričama starijih.

Ovo, dakle, nije bio samo navijački korteo. Bio je to bosanski ponos, dostojanstvo i inat. I poruka da Bosna i Hercegovina ima svoje ljude širom svijeta, ljude koji nisu zaboravili odakle dolaze i koji žele da njihova domovina bude mjesto u kojem će se svi osjećati ravnopravno i sigurno.

Zato ne treba olako suditi ni o onima koji se nisu prijavili za izbore, niti ljubav prema domovini svoditi isključivo na brojanje glasačkih listića. Političko učešće jeste važno, ali iza svakog čovjeka u dijaspori stoje i životne okolnosti, iskustva i razlozi koje ne možemo uvijek znati. Ono što mnogi od njih žele jeste normalna, funkcionalna i pravedna država, država kakvu njen današnji ustavni okvir još ne omogućava.

Poruka iz Stockholma zato nije bila upućena samo navijačima i fudbalskim zaljubljenicima. Bila je upućena Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i svakom drugom gradu u Bosni i Hercegovini: računajte na nas. Ne tražimo da nas neko podsjeća na naše porijeklo. Želimo zemlju kojoj ćemo se s ponosom vraćati i u kojoj će naša djeca vidjeti svoju budućnost.

A možda je upravo ono trogodišnje dijete, na ramenima svoga oca, izgovorilo najvažniju poruku ove večeri.

„Volim te, Bosno!“

U te tri riječi stalo je sve: prošlost koju ne zaboravljamo, sadašnjost koju živimo i budućnost koju želimo.

Jer domovina nije samo mjesto rođenja. Ona je i ono što prenesemo svojoj djeci, čak i kada se ona rode daleko od njenih granica.

I zato, dok god se na stadionima Stockholma, Beča, Berlina ili nekog drugog grada bude pjevalo o Bosni, dok god njena djeca budu ponosno nosila njen dres i izgovarala njeno ime, znat ćemo jedno:

Bosna nije ostala tamo odakle smo otišli. Ponijeli smo je sa sobom. I nećemo je se odreći!