Tek što se raspakovao nakon ekspresnog izleta na Floridu, gdje je po luksuznim imanjima oko Donalda Trampa kupovao iluziju o sopstvenoj važnosti, predsjednik SNSD-a Milorad Dodik ponovo pakuje kofere za Sjedinjene Američke Države.

PIŠE: RADOVAN JAZIĆ (Za Ljudski.ba)

Ovoga puta destinacija je Čikago. I dok se kao zvanični paravan koristi odlazak na osveštanje manastirskih objekata u Libertvilu, pravi razlog ovog prekookeanskog leta leži u onome što Dodik sam najbolje zna da radi – u paničnom presvlačenju političkog dresa. Nakon što su republikanci doživjeli ozbiljan udarac na izborima za američki Kongres, veliki „borac protiv američkog imperijalizma“ preko noći je shvatio da mu crveni kačket više nije dovoljan štit. Čikago je, kako i sam otvoreno priznaje, „epicentar demokrata“, pa je sada došlo vrijeme da se promijeni kapa i potraži naklonost onih koje je do juče nazivao najvećim neprijateljima srpskog naroda.

Kasica-prasica bez dna i bez kontrole Dok običan čovjek u Republici Srpskoj preživljava od prvog do prvog, svako ovo prekooceansko putovanje, lobiranje i „hvatanje veza“ po hodnicima Vašingtona i Čikaga mjeri se desetinama miliona maraka iz narodne kase.

Taj budžet odavno nije novac građana, već privatna kasica-prasica iz koje se grabi šakom i kapom, bez ikakvog polaganja računa U ovoj zemlji niko više ne smije ni riječ da pisne dok se milioni tope na bjelosvjetske lobiste i hotele, dok istovremeno bolnice grcaju u dugovima, a mladi odlaze glavom bez obzira.

Strah je okovao institucije, pa se svaka odluka jednog čovjeka dočekuje aplauzom, bez obzira koliko koštala budućnost generacija koje dolaze. Poslije oca – sin, a možda i cijela familija Da stvar bude još apsurdnija, dok u Americi pokušava da spasi sopstvenu kožu, Dodik kod kuće otvoreno priprema teren za potpunu privatizaciju vlasti. Javno pominjanje sina Igora kao najozbiljnijeg kandidata za mandatara nove Vlade Republike Srpske samo je završni čin pretvaranja države u porodičnu firmu.

Ako je sin već viđen u premijerskoj fotelji, pitanje je dana kada će se u ministarskim kabinetima naći i ostatak familije i kumova. Ovakav stepen samovolje i porodičnog nasljeđivanja funkcija odavno je prevazišao i najcrnje primjere autokratije – u poređenju s ovim što se dešava u Banjaluci, i Sjeverna Koreja polako počinje da izgleda kao uređena država u kojoj se bar zna neki red. Tišina naroda i lekcija iz istorije Najtužnija slika cijele ove priče nije ni Dodik u Čikagu, ni njegov sin u Vladi, već duboka apatija nas samih.

Jadni smo mi kao narod u Republici Srpskoj kada smo pristali na život po principu „trpi ili se ubi“, dok nam pred očima otimaju i posljednju marku i posljednju mrvu dostojanstva. Ipak, koliko god se činilo da je ovaj režim nedodirljiv i da će trajati vječno, istorija ima jedno neumoljivo pravilo koje nijedna sila i nijedan milion ne mogu promijeniti. Nijedan diktator prije njega nije bio besmrtan, pa neće biti ni on. Kape se mogu mijenjati od Floride do Čikaga, ali od suda vremena i sopstvenog naroda još niko nije pobjegao.Radovan Jazić