Da li je demokratija kada državom Bosnom i Hercegovinom upravljaju političke strukture koje otvoreno osporavaju njen suverenitet, podrivaju njene institucije i zagovaraju njenu disoluciju, a istovremeno godinama učestvuju u vlasti i odlučuju o njenoj budućnosti? Može li se demokratija svesti na pravo da se izađe na izbore, dok se čitav politički sistem pretvara u instrument očuvanja moći, privilegija i interesa uskih stranačkih krugova?

Bosna i Hercegovina je, nažalost, postala svojevrstan politički paradoks. U njoj postoje stranke koje ne kriju da ne prihvataju državu u kojoj učestvuju u vlasti. Njihova politička strategija godinama se zasniva na blokadama, institucionalnim opstrukcijama, nacionalnim podjelama i proizvodnji permanentne političke krize. Umjesto da vlast koriste za razvoj države i bolji život građana, one državne institucije često tretiraju kao poligon za ucjene i ostvarivanje vlastitih političkih ciljeva.

Ali odgovornost nije samo na njima. Jednako je odgovorna i politička scena koja im, iz mandata u mandat, omogućava da ostanu nezaobilazan faktor vlasti. Posebno je zabrinjavajuće kada pojedini politički lideri danas javno razmatraju mogućnost novih koalicija sa SNSD-om i HDZ-om, kao da je riječ o običnim političkim partnerima s kojima se samo treba dogovoriti o raspodjeli funkcija.

Gdje su granice političkog kompromisa? Postoji li još nešto što se zove politička i moralna odgovornost, dosljednost i minimum principa?

Demokratija nije samo pravo da se glasa. Demokratija podrazumijeva i odgovornost za ono što se tim glasom omogućava. Kada je izlaznost na izborima svega 42 posto, otvara se prostor da političku sudbinu većine određuje organizovana manjina. U takvim okolnostima presudnu ulogu imaju stranačke infrastrukture, disciplinovani birački blokovi i ljudi čija je egzistencija često direktno ili indirektno vezana za političke strukture na vlasti.

Od Banje Luke, Prijedora i drugih gradova i opština, preko Gruda, Mostara, i drugih sredina u BiH, politička kontrola često seže mnogo dalje od kabineta načelnika i ministara. Ona ulazi u javna preduzeća, ustanove, škole i svakodnevni život građana. Kada stranačka pripadnost postane važnija od stručnosti, kada se o zaposlenju čistačice, administrativnog radnika ili direktora odlučuje prema političkoj podobnosti, tada se više ne govori o zdravoj demokratiji, nego o sistemu političke zavisnosti. Sto bi se reklo narodnim zargonom postajemo neciji poltroni. I tako iz jedne u drugu p trecu generaciju dok nam odljev mozgova postaje svakodnevnica na koju smo oguglali.

Ljudi glasaju za one od kojih zavise njihovo radno mjesto, egzistencija i sigurnost porodice. To nije uvijek izraz političkog uvjerenja, nego često posljedica straha i osjećaja da nemaju alternativu. Tako nastaje začarani krug u kojem vlast proizvodi zavisnost građana, a ta zavisnost se na izborima pretvara u novi mandat za istu vlast. To nije demokratijavec autokratija !

Takav sistem ne opstaje samo zbog političara. Opstaje i zbog naše pasivnosti, razočarenja i uvjerenja da se ništa ne može promijeniti. Naravno da može!

Evropska politička iskustva pokazuju da masovna izlaznost, građanska mobilizacija i odlučnost birača mogu promijeniti političke odnose snaga. Primjeri iz Mađarske, Srbije, Švedske i drugih evropskih društava pokazuju koliko je važno da građani ne prepuste politički prostor uskim interesnim grupama. Izbori nisu samo formalnost. Oni su trenutak kada građani mogu oduzeti legitimitet onima koji su vlast pretvorili u privatni politički posjed.

Zašto onda Bosna i Hercegovina ostaje zarobljena u istom političkom obrascu? Zašto se toliko ljudi žali na korupciju, nepotizam, kriminal, blokade i odlazak mladih, a onda na dan izbora ostaje kod kuće?

I još važnije: imamo li pravo očekivati drugačiju državu ako nismo spremni učestvovati u njenoj promjeni?

Posebno pitanje predstavlja politička odgovornost stranaka koje se predstavljaju kao građanske, reformske i proevropske, a istovremeno ostavljaju otvorena vrata koalicijama sa SNSD-om i HDZ-om. U demokratiji jsu pregovori neophodni. Ali postoji ogromna razlika između pregovora radi funkcionisanja institucija i političkog savezništva kojim se legitimizuju politike blokada, etničkih ucjena i očuvanja postojećeg sistema.

SNSD i HDZ nisu političke strukture koje su se pojavile jučer. Njihove politike i njihovo dugogodišnje učešće u vlasti moraju se ocjenjivati prema rezultatima. Trideset godina političke dominacije, institucionalnih blokada, korupcijskih afera, neispunjenih obećanja i produbljivanja društvenih podjela ne može se izbrisati jednim koalicionim sporazumom.

Ko danas razmišlja o ulasku u vlast s takvim političkim partnerima je zaista naivan i mora građanima odgovoriti na jednostavno pitanje: šta se to promijenilo u njihovoj politici da bi ponovo zaslužili povjerenje i zašto bi građani vjerovali da će ovoga puta rezultat biti drugačiji?

Nije dovoljno deklarativno se zalagati za evropski put, pravnu državu i građansko društvo, a onda zarad nekoliko ministarskih pozicija pristajati na političke aranžmane koji održavaju upravo one mehanizme protiv kojih se navodno borimo.

Bosni i Hercegovini nisu potrebne nove kombinacije starih političkih interesa. Potrebna joj je promjena političke paradigme. Potrebne su joj institucije koje neće zavisiti od stranačkih centrala, javna preduzeća koja neće biti partijski plijen, pravosuđe koje neće selektivno primjenjivati zakon i društvo u kojem radno mjesto neće zavisiti od članske karte političke stranke. Potrebna je država u kojoj se neće postavljati pitanje da li je neko podoban zato što pripada ovom ili onom narodu, nego da li je sposoban, odgovoran i stručan.

Hoćemo li i dalje dopuštati da o našoj budućnosti odlučuje stranačka infrastruktura, dok većina nezadovoljnih građana ostaje kod kuće? Hoćemo li pristajati na političke kompromise bez principa? Hoćemo li ponovo nagrađivati one koji su godinama proizvodili krize, a zatim se predstavljali kao jedini koji ih mogu riješiti?I konačno, imamo li dovoljno političke hrabrosti da kažemo da postoje granice kompromisa preko kojih nijedna stranka koja drži do sebe i svojih građana ne bi smjela preći?

Bosna i Hercegovina ne može biti talac političkih struktura koje je osporavaju, niti žrtva ambicija onih koji su spremni žrtvovati principe radi vlasti. U Srbiji je nakon izbora objavljen lov na mafiju. U BiH mafija još uvijek mirno spava i “vadi” se na princip "demokratije", piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.