Od političkog ponižavanja Bošnjaka do nasilja nad djecom: Ko godinama truje društvo ne može se oprati jednom izjavom o tzv "suživotu"!

Piše: EDIN OSMANČEVIĆ

Napad na petnaestogodišnjeg učenika banjalučke Medrese „Reis Ibrahim-ef. Maglajlić“ ponovo je otvorio mnogo ozbiljnije pitanje: kakvo je društvo izgrađeno u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska i kakve posljedice ostavlja višegodišnja politika nacionalne isključivosti, historijskog revizionizma i javnog ponižavanja drugog i drugačijeg?

Prema informacijama koje su objavili mediji, petnaestogodišnji učenik iz Janje, koji se školuje u Banjoj Luci, 2. novembra izašao je iz škole kako bi kupio užinu. Nakon toga mu se izgubio svaki trag. Pronađen je nekoliko sati kasnije u blizini rijeke Vrbas, s povredama koje su zahtijevale medicinsku pomoć. Prema navodima porodice i osoba koje su je posjetile, dječaka su presrela trojica mladića i fizički napala. Policija je potvrdila da istražuje okolnosti njegovog nestanka i pronalaska.

Dijete je izašlo po užinu, a završilo u bolnici. To je događaj koji bi morao uznemiriti svakog odgovornog čovjeka, bez obzira na nacionalnost i vjeru.

Međutim, umjesto da se ovaj slučaj posmatra i kroz širi društveni i politički kontekst, ponovo slušamo političke predstavnike koji javnosti drže moralne lekcije o toleranciji, međusobnom poštovanju i "suživotu".

Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić poručuje da su odnosi Srba i Bošnjaka u Banjoj Luci na najvišem mogućem nivou i da se mjera „suživota“ ogleda u međusobnom poštovanju Srba, Bošnjaka, Hrvata i svih drugih građana. Radovan Kovačević, s druge strane, izjavljuje da je napad na bilo kojeg čovjeka u Republici Srpskoj napad na sve njih i na entitet Republiku Srpsku.

Lijepo zvuči. Ali politička vjerodostojnost ne gradi se jednom izjavom za medije. Ona se dokazuje godinama, odnosom prema istini, žrtvama, ratnim zločinima, ljudskim pravima i ravnopravnosti svih građana.

„Suživot“ kao politička formula ili zajednički život kao civilizacijska vrijednost?

Posebno je važno razumjeti zašto jezik kojim se političari služe nije nevažan. Etnonacionalistički diskurs uvodi termin: „suživot“ koji se u standardnom jeziku upotrebljava za odnos ljudi i životinja, koegzistenciju različitih vrsta, biološki zajednički prostor.

U bosanskom kulturno-civilizacijskom prostoru historijski se koristio potpuno drugi pojam: „zajednički život“ koji označava: ravnopravnost; susjedstvo; međusobno priznanje; komšiluk, istu državnost.

Uvođenje pojma “suživot” ima namjeru da: prikaže zajednice kao prirodno odvojene; normalizira etničku segregaciju; opravda model etničkih teritorija i paralelnih institucija.geografskom prostoru.

U bosanskohercegovačkom kulturnom i civilizacijskom iskustvu zajednički život ima mnogo dublje značenje. On podrazumijeva ravnopravnost, komšiluk, međusobno priznanje, solidarnost, zajedničke institucije i pripadnost istoj državi.

Nije dovoljno da različite etničke zajednice žive jedne pored drugih. Potrebno je da žive zajedno, da imaju jednaka prava, da se međusobno uvažavaju i da niko ne mora dokazivati svoje pravo na pripadnost gradu, državi ili društvu u kojem je rođen.

Zato je važno postaviti pitanje: može li se govoriti o zajedničkom životu tamo gdje se godinama osporava identitet jednog naroda, relativizira njegova historijska tragedija, negiraju sudski utvrđene činjenice i politički normalizira diskriminacija?

Zajednički život ne može biti samo deklarativna vrijednost. On mora biti vidljiv u svakodnevnom ponašanju institucija, političara i društva.

Dodikova politika ponižavanja Bošnjaka nije bezazlena retorika - ona podstiče nasilje!

Milorad Dodik godinama je javni prostor Bosne i Hercegovine opterećivao izjavama kojima je Bošnjake svodio na njihovu vjersku pripadnost, nazivao ih „konvertitima“, koristio pogrdne izraze poput „balije“ i osporavao njihovo historijsko i nacionalno dostojanstvo.

U aprilu 2025. otišao je toliko daleko da je javno pozvao muslimane da se vrate pravoslavlju i katoličanstvu, uz obrazloženje da bi se tada pokazalo kako je Bosna i Hercegovina zapravo većinski srpska država.

To nije samo politička provokacija. To je osporavanje prava jednog naroda na vlastiti identitet, historiju i slobodu vjeroispovijesti.

U martu 2025. Dodik je također iznosio optužbe da Bošnjaci iz Sarajeva žele ratni sukob.

Zato se mora postaviti pitanje: kakvu poruku primaju mladi ljudi kada svakodnevno slušaju političke poruke u kojima se njihovi sugrađani predstavljaju kao prijetnja, kada im se osporava pripadnost vlastitoj zemlji ili kada im se sugerira da bi trebali promijeniti vjeru kako bi država bila prihvatljiva?

Politička retorika ne proizvodi automatski nasilje i ne može se bez dokaza tvrditi da je konkretan napad posljedica određene političke izjave. Ali politički govor oblikuje društvenu atmosferu, određuje granice prihvatljivog ponašanja i može doprinijeti normalizaciji predrasuda, netrpeljivosti i diskriminacije.

Odgovornost za izgovorenu riječ posebno je velika kada dolazi od ljudi koji obavljaju najviše javne funkcije.

Ratno nasljeđe koje vlast ne želi napustiti!

Porazno je to što se političko rukovodstvo entiteta Rs-a nije jasno i dosljedno distanciralo od ideologija i politika koje su tokom rata proizvele progon, etničko čišćenje i genocid. Negiranje genocida, relativizacija ratnih zločina i veličanje osuđenih ratnih zločinaca i dalje se pojavljuju u javnom diskursu pojedinih najviših političkih predstavnika.

Nenad Stevandić mora odgovoriti na ozbiljna pitanja o svojoj ratnoj prošlosti, uključujući javno iznošene navode o njegovim vezama s formacijom SOS i djelovanju tih struktura prema nesrpskom stanovništvu u Banjoj Luci i Kotor-Varoši.

O tim navodima postoje ozbiljna novinarska istraživanja, svjedočenja i informacije o predmetima koje provjerava Tužilaštvo Bosne i Hercegovine. Stevandić je negirao umiješanost u ratne zločine, a prema javno dostupnim informacijama Tužilaštva nije optužen u predmetu koji se odnosi na Kotor-Varoš. Upravo zato je neophodno insistirati na transparentnom radu pravosudnih institucija i potpunom rasvjetljavanju svih navoda.

Posebno se nameće pitanje njegovog odnosa prema stradanju Bošnjaka iz Večića kod Kotor-Varoši.

Sjećanje na stradanje mještana Večića i ove godine podsjeća na jednu od najtežih i još uvijek nedovoljno rasvijetljenih tragedija iz jeseni 1992. godine.

Dana 3. novembra 1992. godine, nakon višemjesečne opsade i otpora, na području Grabovice zarobljen je 161 Bošnjak iz ovog kraja. Njihova sudbina do danas nije u potpunosti rasvijetljena. Porodice godinama tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih, dok brojna pitanja o okolnostima zarobljavanja, nestanka i odgovornosti za njihovu sudbinu ostaju bez odgovora.

To nisu samo brojevi u historijskim izvještajima. To su 161 čovjek, 161 život, 161 porodica koja čeka istinu.

Zato se danas mora postaviti pitanje: gdje su njihovi posmrtni ostaci, ko zna istinu o njihovoj sudbini i zašto odgovorni još 

nisu izvedeni pred lice pravde?

Ako Nenad Stevandić danas govori o međusobnom poštovanju, onda bi morao pokazati spremnost da se suoči i s najtežim pitanjima iz ratne prošlosti.

Jednako tako, Radovan Kovačević, koji je 2021. godine javno izjavio da se u Srebrenici nije dogodio genocid, ne može očekivati da njegove današnje izjave o zajedništvu budu prihvaćene bez podsjećanja na njegov odnos prema sudski utvrđenim činjenicama.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni rezidualni mehanizam pravosnažno su utvrdili da je u Srebrenici počinjen genocid. To nije stvar političkog mišljenja, nego sudski utvrđena historijska činjenica.

Riječ je o elementarnom civilizacijskom minimumu: priznati sudski utvrđene činjenice, poštovati žrtve i prestati ponižavati ljude zbog njihovog identiteta.

Političko licemjerje je dosipanje benzina na vatru!

Posebno je neprihvatljivo da se politički predstavnici koji su godinama učestvovali u produbljivanju nacionalnih podjela danas predstavljaju kao garanti međunacionalnog mira, a da pritom ne pokazuju spremnost da preispitaju vlastite izjave, političke postupke i odnos prema ratnom nasljeđu.

Ako Stevandić zaista smatra da su odnosi Srba i Bošnjaka u Banjoj Luci na najvišem mogućem nivou, neka odgovori kako je moguće da se jedan petnaestogodišnji učenik medrese nađe u ovakvoj situaciji i šta institucije konkretno čine kako bi utvrdile sve okolnosti događaja i spriječile ponavljanje sličnih slučajeva.

Ako Kovačević tvrdi da je napad na bilo kojeg čovjeka Republike Srpske napad na sve, onda ta poruka mora važiti bez izuzetka. Ona mora važiti i kada su žrtve Bošnjaci, i kada se negira genocid, i kada se osporava identitet jednog naroda, i kada porodice nestalih traže informacije o svojim najmilijima.

Porodice žrtava zaslužuju istinu. Građani zaslužuju institucije koje neće štititi politički moćne, nego zakon, pravdu i ljudska prava.

Bošnjaci koji su se vratili u Prijedor, Banju Luku, Doboj, Zvornik i druga mjesta ne smiju živjeti s osjećajem da njihova sigurnost zavisi od političke tolerancije trenutne vlasti.

Oni nisu došli na tuđu teritoriju. Vratili su se svojim kućama, svojim gradovima i svojim korijenima.

Njihovo pravo na život, obrazovanje, vjersku slobodu i dostojanstvo nije ničija politička privilegija. To je njihovo neotuđivo ljudsko i ustavno pravo.

Banja Luka nije ničije etničko vlasništvo. Enitet Republika Srpska nije privatna politička teritorija. Bošnjaci nisu gosti, nisu stranci i nisu građani drugog reda.

A učenik medrese je prije svega dijete. Dijete koje ima pravo na sigurnost, obrazovanje, vjersku slobodu i budućnost.

Zato ovaj slučaj ne smije završiti na nekoliko saopćenja i političkih izjava. Potrebna je potpuna i nepristrasna istraga, utvrđivanje svih okolnosti i eventualnih motiva, identifikacija i procesuiranje odgovornih ukoliko se potvrdi da je počinjeno krivično djelo. Potrebna je i odgovornost institucija, kao i jasan otklon od nacionalističke retorike, negiranja genocida i historijskog revizionizma.

Najveća opasnost za jedno društvo nije samo nasilje koje se dogodi na ulici. Opasnost nastaje onda kada se godinama proizvode podjele, kada se ponižavanje jednog naroda pretvori u političku svakodnevicu, kada se historijska istina relativizira, a kada se nasilje dogodi, svi odjednom peru ruke i govore o međusobnom poštovanju.

Ne gradi se zajednički život deklarativnim izjavama, nego istinom, pravdom, ravnopravnošću i odgovornošću.

Ne može se govoriti o međusobnom poštovanju dok se negira genocid. Ne može se govoriti o pomirenju dok se ponižava identitet drugog naroda. I ne može se govoriti o sigurnosti dok svako dijete, bez obzira na ime, vjeru i nacionalnost, nema mogućnost da slobodno i bez straha hoda ulicama svog grada.