Dugogodišnja dominacija vladajuće strukture u Republici Srpskoj iznova potvrđuje pravilo da se najgori sistemi grade na plećima najposlušnijih.

Piše: RADOVAN JAZIĆ (Za Ljudski.ba)

Posljednji javni istupi i izjave Sanje Vulić, samozvane „mezimice“ režima i navodnog ponosa Doboja – koji je zapravo postao bruka ovog grada – savršeno ogoljavaju selektivni sistem u kojem se znanje i profesionalizam kažnjavaju, a slijepa poslušnost bogato nagrađuje.

Kada osoba bez bazičnih kompetencija dobije prostor da kreira političku stvarnost, jasno je da vladarima ne trebaju sposobni, već oni kojima je lako upravljati. Sličan obrazac poltronstva i satelitske politike vidljiv je i na globalnom planu. Milorad Dodik godinama pokušava izgraditi nekakvo „veliko prijateljstvo“ sa Rusijom, Kinom SAD i svjetskim silama, ali istina je neumoljiva: to je samo iluzija moći.

U svijetu autokratije, i najmanji diktator po pravilu se uvlači pod okrilje većih tirana, tražeći u njima zaštitu za svoj opstanak i pokradeni kapital. Tamo gdje vlada stvarna demokratija, takve zakulisne igre i jeftini populizam ne prolaze.

Dok se politička elita slika, lažno glumi elokvenciju i prodaje maglu, narod masovno odlazi iz pustih gradova i sela. Režim koji se održava na podjelama i poltronima može trajati samo dok narod pristaje na ulogu posmatrača. Vrijeme je da se zapitamo do kada će nesposobni upravljati sudbinama onih koji su čitav radni vijek proveli gradeći ovu zemlju.