Moja očekivanja od eventualne pobjede studentske liste u Srbiji nisu zasnovana na političkoj naivnosti niti na uvjerenju da će sama promjena vlasti automatski donijeti demokratizaciju društva. Ona proizlaze iz moje nade da bi takav politički preokret mogao otvoriti prostor za suštinsku promjenu odnosa prema vladavini prava, institucionalnoj odgovornosti, regionalnoj saradnji i, posebno, prema suverenitetu Bosne i Hercegovine.

Ako studentski pokret zaista predstavlja autentičan zahtjev građana za pravednijim, odgovornijim i demokratskijim društvom, tada bi njegova politička pobjeda morala označiti i raskid s praksama u kojima se institucije podređuju interesima političkih elita, pravda primjenjuje selektivno, a politička moć koristi kao sredstvo zaštite privilegovanih pojedinaca.

Upravo zato smatram da bi moguća pobjeda studentske liste imala značaj koji prevazilazi unutrašnje političke prilike u Srbiji. Ona bi mogla predstavljati priliku za redefiniranje odnosa Srbije prema susjednim državama, posebno Bosni i Hercegovini, s kojom je povezuju duboke historijske, društvene, ekonomske i ljudske veze, ali i nerazriješena pitanja iz prošlosti i dugogodišnji politički sporovi.

Moje osnovno očekivanje jeste da eventualna demokratska promjena u Srbiji mora značiti i promjenu njenog odnosa prema Bosni i Hercegovini. To podrazumijeva nedvosmisleno poštovanje njenog suvereniteta, teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka, kao i odustajanje od političkih praksi koje produbljuju unutrašnje podjele i podrivaju povjerenje u bosanskohercegovačke institucije.

Bosni i Hercegovini nije potrebna Srbija koja će se postavljati kao arbitar njenih unutrašnjih odnosa niti država koja će vlastite regionalne ambicije ostvarivati kroz podršku političkim projektima koji destabiliziraju susjednu zemlju. Potrebna joj je Srbija koja će prihvatiti da se odnosi između dvije države moraju zasnivati na ravnopravnosti, međusobnom uvažavanju i poštovanju međunarodnog prava.

Jedno od pitanja na kojem bi se posebno jasno mogla testirati iskrenost najavljenih promjena jeste saradnja pravosudnih institucija Srbije i Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu, slučaj kupovine vile Milorada Dodika na beogradskom Dedinju predstavlja mnogo više od pitanja porijekla novca kojim je finansirana jedna nekretnina. On otvara suštinsko pitanje: mogu li politički utjecaj i međudržavne veze postati prepreka pravosudnoj saradnji?

Prema izvještajima Centra za istraživačko novinarstvo, pravosudni organi Bosne i Hercegovine godinama čekaju dokumentaciju koju su tražili od nadležnih institucija Srbije u vezi s istragom o kupovini ove nekretnine. Iako su zahtjevi za dostavljanje dokaza ponavljani, tražena dokumentacija nije dostavljena, čime je otežano rasvjetljavanje okolnosti pod kojima je vila kupljena i finansirana.

Očekujem da bi nova vlast u Srbiji bila spremna prekinuti takvu praksu i omogućiti punu, transparentnu i politički neometanu saradnju s pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine.

Očekujem da nadležne institucije dobiju mogućnost da utvrde činjenice, ispitaju dokaze i postupaju u skladu sa zakonom, bez obzira na politički položaj osobe na koju se predmet odnosi.

Upravo se na takvim slučajevima vidi razlika između deklarativne borbe protiv korupcije i stvarne vladavine prava. Ako nova vlast u Srbiji zaista želi pokazati da predstavlja raskid s prethodnim političkim praksama, onda bi morala biti spremna omogućiti pravosudnu saradnju i onda kada ona može imati posljedice po politički utjecajne pojedince.

Drugi važan test eventualne promjene u Srbiji bit će njen odnos prema političkim strukturama u RS-u.

Od nove vlasti u Beogradu očekivao bih jasno razdvajanje saradnje s entitetom od miješanja u suverena prava Bosne i Hercegovine. Očekivao bih da Srbija bude faktor stabilnosti, a ne politički pokrovitelj procesa koji produbljuju krizu, slabe povjerenje među građanima i otežavaju izgradnju funkcionalne države.

Ako se u Beogradu promijeni politička garnitura, a nastavi ista praksa podržavanja destabilizirajućih politika u Bosni i Hercegovini, tada će značaj te promjene biti ozbiljno doveden u pitanje. Promjena vlasti ne može se smatrati suštinskom ako se promijeni politička retorika, a zadrže isti obrasci djelovanja.

Za Bosnu i Hercegovinu nije presudno ko će upravljati Srbijom, nego hoće li se Srbija ponašati kao odgovoran susjed koji poštuje međunarodno priznate granice, suverenitet i pravo građana Bosne i Hercegovine da sami odlučuju o budućnosti svoje države.

Očekujem i da bi nova politička vlast u Srbiji otvorila ozbiljniji prostor za suočavanje s prošlošću, saradnju u procesuiranju ratnih zločina i poštovanje sudski utvrđenih činjenica. Srbija ne smije biti utočište ratnih zločinaca iz Bosne i Hercegovine!

To podrazumijeva poštovanje pravosnažnih presuda, saradnju pravosudnih organa i odgovoran odnos prema žrtvama rata. Podrazumijeva i odustajanje od relativizacije zločina te od političkih narativa koji doprinose negiranju ili iskrivljavanju utvrđenih činjenica.

Takav pristup ne znači kolektiviziranje krivice niti prenošenje odgovornosti na današnje generacije. Naprotiv, on podrazumijeva individualnu odgovornost i princip da niko ne može biti iznad zakona. Suočavanje s prošlošću nije pitanje političke slabosti, nego pokazatelj zrelosti društva i njegove sposobnosti da izgradi stabilnu budućnost.

Bez istine, pravde i poštovanja žrtava teško je izgraditi trajno povjerenje između društava u regionu. Zbog toga bi spremnost Srbije da se odgovorno odnosi prema prošlosti bila važan pokazatelj toga da li je eventualna promjena vlasti praćena i promjenom političke kulture.

Evropska perspektiva Srbije ne može se posmatrati odvojeno od njenog odnosa prema Bosni i Hercegovini. Evropske vrijednosti nisu samo deklarativno opredjeljenje za članstvo u Evropskoj uniji. One podrazumijevaju nezavisno pravosuđe, slobodne medije, odgovornost nosilaca javnih funkcija, poštovanje međunarodnog prava i spremnost institucija da postupaju u skladu sa zakonom čak i kada je to politički neugodno.

Zato bi eventualnu pobjedu studentske liste trebalo posmatrati kao priliku, ali ne i kao garanciju demokratske transformacije. Studentski pokret može predstavljati značajan izraz društvenog nezadovoljstva i zahtjeva za promjenama, ali tek će konkretne političke odluke pokazati da li je riječ o suštinskom zaokretu ili samo o smjeni političkih aktera.

Ne bi bilo opravdano unaprijed pretpostaviti da će nova politička snaga automatski promijeniti dosadašnje obrasce regionalne politike. Njena stvarna orijentacija morat će se procjenjivati na osnovu odluka, institucionalnih postupaka i odnosa prema konkretnim problemima.

Od nove vlasti ne očekujem da bude politički naklonjena Bosni i Hercegovini, niti da prihvati sve stavove njenih političkih predstavnika. Očekujem nešto mnogo važnije: da bude principijelna, predvidiva i odgovorna, da poštuje suverenitet Bosne i Hercegovine i da ne koristi međudržavne odnose za ostvarivanje političke dominacije.

Ostaje, međutim, jedno suštinsko pitanje: hoće li eventualna pobjeda studentske liste donijeti promjenu političkog sistema ili će se svesti na promjenu ljudi koji njime upravljaju?

Istinska demokratizacija podrazumijeva više od novih političkih lica i drugačije javne retorike. Ona zahtijeva institucije koje su otporne na političke pritiske, javnu upravu koja služi građanima, pravosuđe koje djeluje nezavisno i političku kulturu u kojoj se odgovornost doživljava temeljem legitimnosti vlasti.

Upravo će odnos prema Bosni i Hercegovini biti jedan od pokazatelja koliko su takve promjene duboke. Ako nova vlast bude spremna dostavljati tražene dokaze, sarađivati s pravosudnim institucijama, poštovati suverenitet susjedne države i odustati od podrške politikama koje produbljuju regionalnu nestabilnost, tada će njena pobjeda imati značaj koji prevazilazi granice Srbije.

Ako se, međutim, promijene samo lica na vlasti, dok institucije nastave funkcionisati po starim obrascima, onda će i očekivanja ostati neispunjena.

Moja očekivanja su u stvari zahtjev da se najavljene promjene potvrde djelima i da se demokratski principi primjenjuju dosljedno, kako unutar Srbije tako i u njenim odnosima sa susjedima.

Moguću pobjedu studentske liste u Srbiji posmatram kao priliku da se otvori novo poglavlje u regionalnim odnosima. Ipak, povjerenje se ne može zasnivati na očekivanjima, obećanjima ili političkoj simbolici. Ono se gradi konkretnim odlukama, dosljednom primjenom zakona i spremnošću da se odgovori na pitanja koja su godinama ostajala bez odgovora.

Bosni i Hercegovini nije potrebna Srbija koja će joj govoriti kako treba urediti Bosnu i Hercegovinu već Srbija koja će poštovati njenu državnost, sarađivati s njenim institucijama i prihvatiti da su ravnopravnost i međusobno uvažavanje jedini održivi temelji dobrosusjedskih odnosa.

Moje očekivanje od eventualne pobjede studentske liste nije da Srbija postane politički saveznik Bosne i Hercegovine, nego da konačno postane njen, odgovoran i ravnopravan susjed — država koja će sarađivati i čija politika neće biti izvor nesigurnosti za Bosnu i Hercegovinu.

Vrijeme je za otrežnjenje, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.