Dok se politički akteri na lokalnom i republičkom nivou u javnosti oštro sukobljavaju, iza zatvorenih vrata lako pronalaze zajednički jezik kada je riječ o velikim poslovno-stambenim projektima, krupnom kapitalu i podjeli fotelja.
Piše: RADOVAN JAZIĆ (Za Ljudski.ba)
Na političkoj sceni Republike Srpske i regiona ponovo svjedočimo dobro poznatom ciklusu brzog prilagođavanja i nagle promjene retorike. Političko djelovanje Milorada Dodika godinama počiva na pragmatičnom mijenjanju saveznika, u zavisnosti od trenutnih geopolitičkih okolnosti i ličnih interesa. Od bliskih veza sa mađarskim premijerom Viktorom Orbanom i predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, pa sve do velikih očekivanja od američke administracije i Donalda Trampa, obrazac ostaje isti.
Onog trenutka kada jedan spoljnopolitički oslonac oslabi ili izgubi uticaj, fokus se ekspresno prebacuje na podizanje nacionalnih tenzija kao provjerenog mehanizma za očuvanje vlasti i kupovinu dragocjenog vremena. Da se na domaćem terenu suštinski ništa ne mijenja, već da situacija iz dana u dan postaje sve gora, najbolje potvrđuje i današnja najava lidera SNSD-a Milorada Dodika da će Nenad Stevandić ponovo biti izabran za predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske. Iako formalno ne obavlja izvršnu funkciju u samom parlamentu, Dodik i dalje suvereno dijeli najvažnije entitetske karte i diktira kadrovska rješenja, što nikako ne sluti na dobro.
Takva grčevita vezanost za poluge moći neodoljivo podsjeća na sovjetsku epohu, kada su se ljudi i saradnici bojali vođe čak i kada mu je moć biološki i politički bila na izmaku. Čini se da generacije mlađih i srednjih godina danas uživo svjedoče sličnom fenomenu apsolutne nezamjenjivosti, u kojem se vladajuća fotelja čuva po svaku cijenu, bez ikakve namjere za povlačenjem i bez stvarne odgovornosti prema onima koji taj sistem finansiraju.
Ovakav politički manevar, međutim, sve teže prolazi kod mlađih generacija i akademske zajednice u regionu. Studentski protesti i snažan pritisak javnosti u Srbiji jasno pokazuju da građani više ne pristaju na netransparentno trošenje javnog novca i političke dogovore sklopljene daleko od očiju javnosti. Upravo zbog te neizvjesnosti i straha od sličnog bunta, u Banjaluci je primjetno oprezno iščekivanje raspleta političke situacije u Beogradu, kako bi se procijenilo s kim se i pod kojim uslovima u budućnosti može trgovati i sarađivati. Suštinski problem ovakvog načina vladanja leži u dubokoj ekonomskoj i pravnoj nesigurnosti.
Pitanja porijekla imovine, luksuznih nekretnina i sumnjivog kapitala godinama ostaju bez ikakvog institucionalnog odgovora, dok se pažnja javnosti uporno i vješto skreće na velike nacionalne teme. Još od privatizacije Telekoma Srpske, za koju dio javnosti i ekonomskih analitičara tvrdi da je otvorila vrata netransparentnim tokovima novca kroz građevinske poduhvate, sektor gradnje u Banjaluci postao je glavni simbol spornih investicija. Najave izgradnje novih poslovno-stambenih kompleksa i nebodera u samom srcu grada, uz prećutnu ili otvorenu saglasnost različitih nivoa vlasti, uključujući i gradsku administraciju predvođenu Draškom Stanivukovićem, dodatno produbljuju opravdane sumnje građana u tijesnu spregu politike i krupnog kapitala.
Dok se politički protivnici na lokalnom i republičkom nivou pred kamerama međusobno optužuju, a istovremeno bez problema nalaze zajednički jezik kada treba podijeliti građevinske parcele, dozvole i skupštinske funkcije, ceh loših odluka plaćaju isključivo obični građani. Upravo zato, buđenje kritičke svijesti među studentima, učenicima i mladim ljudima ostaje jedini pravi preduslov za bilo kakvu suštinsku promjenu. Bez snažnog građanskog pritiska, insistiranja na vladavini prava, ispitivanju porijekla imovine i odgovornosti za svaku konvertibilnu marku, političke elite će nastaviti da mijenjaju dresove i saveznike, dok će truli sistem ostati potpuno netaknu
