Političko djelovanje Milorada Dodika godinama se oslanja na pragmatično mijenjanje saveznika u zavisnosti od trenutnih geopolitičkih okolnosti i ličnih interesa.

Piše: RADOVAN JAZIĆ (Za Ljudski.ba)

Od bliskih odnosa sa mađarskim premijerom Viktorom Orbanom i predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, pa sve do očekivanja od američke administracije i Donalda Trumpa, strategija ostaje ista.

Kada jedan spoljnopolitički oslonac oslabi ili izgubi uticaj, fokus se ekspresno prebacuje na jačanje nacionalističke retorike kao provjerenog mehanizma za očuvanje vlasti i kupovinu vremena. Ovakav pristup, međutim, sve teže prolazi kod mlađih generacija i akademske zajednice u regionu.

Studentski protesti i pritisak javnosti u Srbiji jasno pokazuju da građani više ne pristaju na netransparentno trošenje javnog novca i političke dogovore iza zatvorenih vrata. Upravo zbog te neizvjesnosti i straha od reakcije javnosti, primjetno je oprezno iščekivanje raspleta političke situacije u Beogradu, kako bi se procijenilo s kim se i pod kojim uslovima u budućnosti može sarađivati. Suštinski problem ovakve politike leži u dubokoj ekonomskoj i pravnoj nesigurnosti.

Pitanja porijekla imovine, nekretnina i kapitala ostaju bez institucionalnog odgovora, dok se fokus javnosti uporno skreće na velike nacionalne teme. Još od privatizacije Telekoma Srpske, za koju dio javnosti i ekonomskih analitičara godinama tvrdi da je otvorila prostor za netransparentne tokove novca kroz građevinske projekte, građevinski sektor u Banjaluci postao je simbol spornih investicija. Najave izgradnje novih poslovno-stambenih kompleksa i nebodera u samom centru grada, uz prećutnu ili otvorenu saglasnost različitih nivoa vlasti, uključujući i gradsku administraciju predvođenu Draškom Stanivukovićem, dodatno produbljuju sumnje građana u spregu politike i krupnog kapitala

Dok se politički akteri na lokalnom i republičkom nivou međusobno optužuju u javnosti, a istovremeno nalaze zajednički jezik kada je riječ o velikim građevinskim poduhvatima, teret loših odluka snose isključivo građani. Upravo zato, buđenje kritičke svijesti među studentima, učenicima i mladim ljudima ostaje ključni preduslov za bilo kakvu suštinsku promjenu. Bez aktivnog građanskog pritiska i insistiranja na vladavini prava, ispitivanju porijekla imovine i odgovornosti za svaku konvertibilnu marku, političke elite će nastaviti da mijenjaju dresove, dok će sistem ostati netaknut.