Kada na obalama Save i Dunava zapušu neki novi, nepoznati vjetrovi, stari politički brodovi s druge strane Drine odjednom zaborave kurs kojim su godinama plovili.
Nije to prvi put da se kormilo okreće u sekundi – od zaklinjanja u vječno bratstvo i stajanja rame uz rame u izbornim noćima, do tihog povlačenja, brisanja tragova i traženja novih vrata na koja treba zakucati.
Pitanje koje danas lebdi u vazduhu od Banjaluke do Beograda nije pitanje ideologije, patriotizma niti brige za narod. To je hladno, golo pitanje opstanka – ne samo političkog, već i onog materijalnog, uklesanog u kvadrate, hektare i milione.
Sjenke prošlosti i strah za imperiju
Godinama su odnosi između bivše vlasti u Srbiji i vrha Republike Srpske bili više od obične državničke saradnje; bili su to složeni mehanizmi međusobne podrške, zajedničkih pojavljivanja i projekata koji su pompezno najavljivani. Od vile na Dedinju, čije porijeklo novca već skoro dvije decenije izaziva pažnju javnosti i pravosuđa, pa sve do niza drugih nekretnina i poslova u Srbiji, kapital stečen i prenesen preko Drine postao je najosjetljivija tačka svakog političkog zaokreta.

Kada se promijeni vlast u Beogradu, mijenjaju se i pravila igre. Nova politička garnitura, predvođena onima koji su do juče bili meta najtežih uvreda i osporavanja iz Banjaluke, sada drži ključeve institucija. A sa tim ključevima dolazi i mogućnost da se otvore prašnjave ladice – da se preispita porijeklo imovine, tokovi novca i način na koji su se godinama preplitali privatni i javni interesi. U takvom trenutku, ponos i prkos ustupaju mjesto golom instinktu za samoodržanjem.
Gdje su nestali milioni iz zajedničkih snova?
Dok su se s govornica slale poruke o istorijskom jedinstvu i nikad većim ulaganjima, teren u Republici Srpskoj pričao je drugu priču. Milioni koji su iz budžeta Srbije stizali kao pomoć i investicije bili su praćeni kamerama, svečanim vrpcama i velikim obećanjima.
Zidovi od betona i papira. Dok je nova bolnica u Trebinju konačno ugledala svjetlost dana uz velike riječi zahvalnosti, drugi megalomanski snovi – poput aerodroma na Zupcima gdje i dalje raste samo trava, ili hidroelektrane Buk Bijela – ostali su zarobljeni između obećanja, sudskih sporova i nejasnih troškova.
Cijena patriotizma. U narodu i među kritičarima godinama tinja sumnja da se iza svakog velikog projekta, svake donacije i svakog tendera krije nevidljiva matematika u kojoj se javni novac preliva u privatne džepove. Dok su građani dobijali obećanja o boljem sutra, krugovi bliski vrhu vlasti gradili su paralelni svijet bogatstva, daleko od očiju običnog čovjeka.
Novi naklon starog glumca
Zato danas svjedočimo poznatom scenariju: jučerašnji najglasniji kritičari novih lica u Srbiji preko noći postaju čestitari, nudeći saradnju i govoreći o poštovanju „demokratske volje“. Snimci starih uvreda nestaju sa ekrana, retorika se umiva, a ruka se pruža onima kojima su do juče zatvarana vrata.
To nije promjena uvjerenja – to je kupovina mira. Prilagođavanje novim vlastima u Beogradu pokušaj je da se izgradi štit oko stečenog kapitala, da se izbjegnu neugodna pitanja o tome kako su se dijelili milioni i ko je sve naplatio svoju ljubav prema narodu.
Ali istorija nas uči jednoj prostoj istini: onaj ko je spreman da promijeni zastavu svaki put kada se promijeni vjetar, na kraju ostaje bez zaklona. A građani, s obje strane Drine, sve jasnije vide razliku između iskrene borbe za narod i borbe za sopstveni imetak.