Politička scena u Bosni i Hercegovini već decenijama funkcioniše u okvirima Dejtonskog ustava – sistema podjela, etničkih kvota i blokada. U tom okviru, etnonacionalne stranke očekivano štite svoje pozicije. Ali ono što zabrinjava i što najviše doprinosi opštem beznađu jeste uloga tzv. probosanskih ili građanskih stranaka. Umjesto da budu alternativa nacionalističkom raspadu, one su često samo njegov ukras, saučesnik i izgovor.

Građanske stranke: vječiti izgovori

SDP, NiP i Naša stranka vole isticati kako se bore za građansku državu. Međutim, njihova djela pokazuju drugo: spremnost na stalne kompromise, koalicije sa onima koji otvoreno negiraju BiH i besramno trgovanje „probosanskim“ principima. Umjesto da okupe birače oko vizije jednakih građana i pravne države, ove partije se međusobno glože zbog fotelja i funkcija, gubeći i ono malo kredibiliteta koji im je preostao.

Njihov osnovni argument glasi: „moramo praviti kompromise da bismo spriječili blokade“. Ali upravo ti kompromisi održavaju sistem blokada na životu. Građanske stranke time zapravo postaju dio problema, a ne rješenje.

Koalicije koje kompromituju samu ideju građanske BiH

Primjer Trojke nakon izbora 2022. godine pokazuje političko samoubistvo građanskog bloka. Umjesto da iskoriste priliku za jasno distanciranje od Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ-a, lideri Trojke odlučili su ući u koaliciju s njima i podijeliti ključne resore – ministarstva finansija, pravde, energetike. Dodiku je prepuštena kontrola državnih finansija i sigurnosnih struktura, dok je Čović dobio još čvršću ruku nad izbornim zakonodavstvom i pravosuđem. To znači da su upravo građanske stranke svojim potpisima osnažile one koji godinama otvoreno prijete disoluciji države.

Sličan obrazac vidjeli smo i ranije: SDP je 2010. godine, nakon dobrog izbornog rezultata, ušao u savez sa HDZ-om i dao mu ključne poluge vlasti u Federaciji. Retorika je bila ista – „stabilnost“, „kompromis“, „funkcionalnost“. Rezultat je bio gubitak povjerenja i raspad tog aranžmana, uz još jačanje nacionalista.

U Republici Srpskoj, pojedini probosanski akteri su kroz lokalne aranžmane također legitimisali SNSD-ovu dominaciju, ulazeći u koalicije na općinskom nivou samo da bi dobili pozicije bez ikakvog realnog uticaja. Time su direktno učvrstili Dodikov režim.

Nedostatak vizije i hrabrosti

Građanske stranke se vole predstavljati kao reformatori, ali u praksi ne nude ništa osim loše kopije etničkih partija. Umjesto da pokažu hrabrost i odbiju saradnju sa snagama dezintegracije, one se zaklanjaju iza pragmatizma. Ali pragmatizam bez principa nije politika – to je puko održavanje na površini, bez ideje i cilja.

Principijelna politika bi značila odbacivanje svake saradnje sa negatorima države, građenje širokog građanskog saveza, dosljednu borbu protiv korupcije i jasno artikulisanu viziju Bosne i Hercegovine kao države ravnopravnih građana. To je put koji bi dugoročno gradio povjerenje. Sve drugo je kratkoročna trgovina i produžetak agonije.

Najveći problem BiH nisu samo nacionalističke stranke – njihov program je jasan i otvoren i one samo produbljuju podjele i depopulaciju drzave. Najveći problem su oni koji tvrde da se bore za građansku državu, a zapravo joj oduzimaju smisao svojim kompromisima i koalicijama. Dok god se tzv. probosanske stranke budu zadovoljavale ulogom „mlađih partnera“ etnonacionalista, građanska BiH će ostati prazna parola, a građani taoci licemjerne politike bez hrabrosti i vizije.

Šta bi bila ozbiljna i principijelna politika građanskog bloka?

Sinergija ili drugim riječima konzistentan front – zajednički nastup bez međusobnih podjela, jasno artikulisan program zasnovan na Ustavu, vladavini prava i jednakosti građana.

Strategija djelovanja za međunarodni nivo – snažniji pritisak prema EU, Vijeću Evrope i UN-u za ukidanje diskriminacije iz presuda Sejdić–Finci i drugih.

Unutrašnja kohezija – graditi paralelne mreže podrške izvan klijentelističkih okova (lokalne inicijative, sindikati, građanska društva).

Recite zbogom kriminalu i korupciji ili drugim riječima Nulta tolerancija na korupciju – jer građanske stranke često same upadnu u iste obrasce kao nacionalne.

Dakle, principijelno gledano, saradnja sa onima koji rade na dezintegraciji države je dugoročno štetna. Pragmatično gledano, sistem često tjera stranke u takve koalicije da bi uopšte mogli djelovati. Problem je što se pragmatizam pretvara u pravilo, a principi ostaju samo u retorici.

Zato moje opravdano pitanje njihovom političkim liderima; “Quo vadis Nermine, Edine i Elmedine?”, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.