Teško onome koga Amerika brani, a Rusija hrani

Dok sam živio u bivšoj Jugoslaviji, često se među ljudima mogla čuti jedna stara izreka: „Teško onome koga Amerika brani, a Rusija hrani.“ Njeno porijeklo nikada nije do kraja razjašnjeno.

Neki su je dovodili u vezu s političkim govorima iz vremena Josipa Broza Tita, dok su drugi smatrali da je nastala kao izraz kolektivnog iskustva malih naroda koji su se kroz historiju nalazili između interesa velikih sila. Bez obzira na njeno stvarno porijeklo, ova izreka danas zvuči aktuelnije nego ikada kada govorimo o Bosni i Hercegovini.

Tri decenije nakon završetka rata, Bosna i Hercegovina i dalje se nalazi pod specifičnim oblikom međunarodnog nadzora. Institucija visokog predstavnika i Ured visokog predstavnika (OHR) ostaju sastavni dio političke stvarnosti naše zemlje. Njihovo prisustvo, imajući u vidu složene unutrašnje odnose, kao i još uvijek prisutne velikodržavne aspiracije pojedinih političkih krugova u susjedstvu, nesumnjivo ima svoju svrhu. Malo ko razuman može osporiti činjenicu da je međunarodno prisustvo nakon rata bilo neophodno kako bi se sačuvali mir, teritorijalni integritet i institucionalna stabilnost Bosne i Hercegovine.

Međutim, upravo zbog toga nameće se jedno logično pitanje: zbog čega međunarodna zajednica danas ne pokazuje istu odlučnost kada je riječ o izgradnji funkcionalne, demokratske i građanske države? Zašto nema dovoljno političke volje da se provedu presude Evropskog suda za ljudska prava iz Strasbourga koje godinama ostaju mrtvo slovo na papiru? Ako su jednakost građana, ljudska prava i vladavina prava temeljne vrijednosti savremene Evrope, zbog čega se one ne primjenjuju dosljedno upravo u Bosni i Hercegovini?

Još je teže razumjeti zašto međunarodni akteri rijetko ili gotovo nikada ne šalju jasne i nedvosmislene poruke upozorenja državama koje se sve otvorenije miješaju u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine. Naše susjedstvo često pokazuje ambicije koje prevazilaze standardne međudržavne odnose i ulaze u prostor političkog tutorstva i pokušaja oblikovanja unutrašnjih procesa prema vlastitim interesima. Uprkos tome, reakcije međunarodne zajednice uglavnom ostaju blage, diplomatski obazrive i nedovoljno odlučne.

Posebno zabrinjava činjenica da oni koji dolaze iz evropskih demokratija često ne pokazuju dovoljno razumijevanja za historijske i civilizacijske temelje bosanskohercegovačkog društva. Bosna i Hercegovina nije nastala na etničkoj homogenosti, nego na stoljećima zajedničkog života različitih naroda, religija i kultura. Upravo je ta multietnička tradicija najvažniji dio njenog identiteta i najveća vrijednost koju moramo sačuvati.

Stoga se postavlja pitanje zašto međunarodni predstavnici ne prave jasnu razliku između autentičnog antifašizma, koji je jedan od temelja opstojnosti moderne Bosne i Hercegovine, i političkih interpretacija koje nastoje relativizirati njegov značaj. U dijelu hrvatskog političkog prostora antifašizam se često svodi na komunističko nasljeđe, dok se u dijelu srpskog političkog diskursa pokušava izjednačiti sa četničkim pokretom. Takva tumačenja nisu samo historijski neutemeljena nego predstavljaju pokušaj redefiniranja vrijednosti na kojima počiva savremena Evropa.

Možda je jedan od razloga i nedostatak međunarodnih ličnosti kakve su nekada predstavljali Paddy Ashdown, Olof Palme i drugi državnici koji su imali jasnu viziju, političku hrabrost i sposobnost da principijelno brane demokratske vrijednosti. Danas se često stiče utisak da međunarodna zajednica upravlja krizama umjesto da ih rješava, održava status quo umjesto da podstiče reforme i stabilnost.

Istovremeno, dominantni politički narativ u bosanskohercegovačkom društvu i dalje je obilježen nacionalizmom, političkom isključivošću i etničkim podjelama. Takav ambijent ograničava razvoj pluralističke političke kulture, obeshrabruje građanski aktivizam i gotovo onemogućava pojavu novih političkih ideja. Umjesto demokratskog takmičenja programa i vizija razvoja, građani su često suočeni sa stalnim reprodukovanjem istih političkih sukoba i istih političkih elita.

U tom kontekstu, današnji protesti građana ispred OHR-a u Sarajevu predstavljaju legitiman i demokratski izraz građanskog nezadovoljstva. Oni nisu usmjereni protiv međunarodnog prisustva kao takvog niti protiv ideje međunarodne podrške Bosni i Hercegovini, već protiv percepcije da se godinama toleriraju političke blokade, neprovođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava i sve očigledniji pokušaji slabljenja državnih institucija. Građani imaju puno pravo da od onih koji su preuzeli odgovornost za nadzor provođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma zahtijevaju dosljednost, nepristrasnost i odlučnost u zaštiti principa na kojima počiva moderna demokratska država. Zbog toga su današnji protesti pred OHR-om potpuno opravdani, jer predstavljaju poziv na odgovornost onima koji ne bi smjeli biti nijemi posmatrači procesa koji ugrožavaju funkcionalnost i evropsku budućnost Bosne i Hercegovine.

Istovremeno svjedočimo političkim sastancima i pregovorima koji građanima nude više retorike nego rješenja. Rasprave o državnoj imovini, ustavnim nadležnostima i ulozi visokog predstavnika često se vode kao da Bosna i Hercegovina nije međunarodno priznata država. Pojedini politički centri moći nastoje dokazati da državna imovina ne može biti državna, dok se istovremeno zagovara svođenje funkcije visokog predstavnika na ulogu pasivnog posmatrača. Takva politika ne vodi ka stabilnosti nego ka novim podjelama i produbljivanju nepovjerenja među građanima.

Međutim, odgovornost za budućnost ne leži samo na međunarodnoj zajednici. Ona leži i na nama. Mi ljudi sa Balkana moramo konačno izvući pouke iz vlastitih zabluda. Moramo razumjeti poruke koje je još krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina slao posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Ante Marković, upozoravajući da nacionalizam nije razvojna politika, da etničke podjele ne mogu zamijeniti ekonomski napredak i da se budućnost ne može graditi na mitovima o prošlosti. Nažalost, umjesto reformi izabrali smo sukobe, umjesto saradnje podjele, a umjesto modernizacije povratak u stare rovove.

Vrijeme je da shvatimo kako nijedan narod na Balkanu ne može izgraditi prosperitetnu budućnost izolovan od svojih susjeda. Vrijeme je da se okrenemo sebi, svojim znanjima, radu, obrazovanju, nauci i ekonomskom razvoju. Umjesto etničkih granica moramo graditi mostove saradnje. Umjesto šovinističkih ideologija koje nas vraćaju u mračne periode evropske historije moramo afirmirati kulturu dijaloga, međusobnog poštovanja i građanske jednakosti. Nijedna država ne može napredovati ako energiju troši na dokazivanje ko je veća žrtva, ko ima veća historijska prava ili ko je veći patriota.

Bosna i Hercegovina nije historijska slučajnost niti privremeni politički projekat. Ona je evropska zemlja koja je multietničke vrijednosti živjela stoljećima prije nego što je nastala današnja Evropska unija.

Dok je Evropa nakon Drugog svjetskog rata tek počinjala graditi model zajedničkog života i saradnje, Bosna i Hercegovina je takvo iskustvo već imala u svom društvenom tkivu. Upravo zbog toga Bosna i Hercegovina ne traži privilegije. Ona traži dosljednost. Traži da se principi koje Evropa promovira primjenjuju jednako i u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru kao što se primjenjuju u Berlinu, Parizu ili Briselu.

Ako međunarodna zajednica zaista želi stabilnu Bosnu i Hercegovinu, onda mora pokazati više hrabrosti, više principijelnosti i više poštovanja prema vrijednostima koje sama zagovara. A mi, građani Bosne i Hercegovine i Balkana, moramo konačno prestati živjeti u prošlosti i početi graditi budućnost. Budućnost bez etničkih zidova, bez šovinizma, bez politika straha i podjela. Budućnost u kojoj će čovjek biti vrednovan po svom znanju, radu i karakteru, a ne po imenu, vjeri ili naciji. Samo takva Bosna i Hercegovina može biti istinski evropska, demokratska i slobodna država svih njenih građana.

Zato i moja lična podrška danas najavljenim protestima pred OHR-om u Sarajevu!, poručuje Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.