Rijetko koji strani diplomat u Bosni i Hercegovini posljednjih godina izgovorio je tako jednostavnu, a istovremeno toliko neugodnu istinu kao britanski veleposlanik Julian Reilly. Dok domaće političke elite desetljećima uvjeravaju građane da bez koncepta konstitutivnosti nema ni Bosne i Hercegovine, Reilly je podsjetio na ono što Europa govori godinama – u središtu demokratskog sustava mora biti građanin, a ne etnička kategorija.
Nije slučajno što je upravo ta poruka izazvala nervozu među političkim strukturama koje svoju moć, utjecaj i golema materijalna bogatstva duguju sustavu izgrađenom na etničkim kvotama i političkoj trgovini nacionalnim strahovima. Za mnoge od njih konstitutivnost nije pitanje zaštite naroda nego zaštite vlastitih pozicija.
Zato se tog principa drže poput pijanog plota.
Najveći paradoks cijele priče jest činjenica da je koncept "konstitutivnih naroda" danas praktično politički fosil koji je preživio jedino u Bosni i Hercegovini. Nijedna druga država nastala raspadom bivše Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija nije zadržala takav model političke organizacije.
Ni Slovenija, ni Hrvatska, ni Sjeverna Makedonija, ni Crna Gora, pa čak ni Srbija ne poznaju ustavno uredenje u kojemu se ključne političke funkcije unaprijed raspoređuju prema etničkoj pripadnosti građana. Samo je BiH ostala zarobljena u ustavnom aranžmanu koji je imao smisla kao privremeni mirovni mehanizam nakon rata, ali je tijekom tri desetljeća pretvoren u trajni model upravljanja državom.
Upravo zato svaka rasprava o građanskim pravima kod dijela nacionalnih političkih elita izaziva gotovo panične reakcije. Iza velike priče o zaštiti naroda često stoji mnogo prizemnija stvarnost , naime kontrola javnih poduzeća, proračuna, regulatornih tijela, unosnih poslova i mreža političkog klijentelizma koje su izrasle na etničkom principu.
Reilly pritom nije pozvao na ukidanje konstitutivnih naroda. Naprotiv, jasno je rekao da BiH mora pronaći način usklađivanja svog ustava s europskim standardima ljudskih prava. Sama činjenica da je spomenuo mogućnost prilagodbe sistema bila je dovoljna da pokrene lavinu optužbi i katastrofičnih predviđanja o navodnom nestanku naroda.
Takve reakcije otkrivaju duboki strah od promjena. Ako građanin postane nositelj političkog suvereniteta, a ne etnička grupa, tada nestaje i opravdanje za mnoge privilegije koje su političke elite desetljećima predstavljale kao nacionalni interes.
Europska unija ne traži ukidanje identiteta, jezika ili kulture. Mi koji živimo u EU to znamo i vidimo u nasoj svakodnevnici. Ona traži da svaki građanin ima jednaka politička prava. To je standard koji vrijedi u svim modernim europskim demokracijama i upravo zbog toga Bosna i Hercegovina već godinama ne uspijeva provesti presude europskih sudova koje zahtijevaju uklanjanje diskriminacije iz izbornog i ustavnog sustava.
Reillyjeva poruka izazvala toliku buru jer se njome u pitanje dovode privilegije političkih močnika. Zato što je naglas izgovorio ono što mnogi međunarodni dužnosnici godinama oprezno zaobilaze: budućnost Bosne i Hercegovine teško može biti izgrađena na konceptu prema kojem su etničke kolektivnosti važnije od samih građana.
Upravo je to pitanje od kojeg dio domaćih političkih i ekonomskih moćnika najviše zazire. Građanska država ne ugrožava narode, ali svakako ugrožava monopol onih koji su desetljećima vladali u njihovo ime, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.
