Zašto mine ubijaju 30 godina nakon rata: između korupcije, zaborava i političke manipulacije.

Piše: Edin Osmancevic

Smrt devetnaestogodišnjeg Mehmeda Hasanamidžića iz Doboja, koji je nagazio na minu dok je pokušavao vratiti odlutale koze, nije samo porodična tragedija. To je i brutalni podsjetnik da Bosna i Hercegovina tri decenije nakon rata živi sa tihim oružjem koje ne poznaje mir. Mehmed je poginuo na isti način kao i njegov otac, a njegova majka danas nema novca ni da ga sahrani.

Ova priča razotkriva suštinsko pitanje: kako je moguće da 30 godina nakon rata mine i dalje odnose živote nedužnih ljudi?Kako je moguće da nam se minska polja nalaze nadomak kuća? Dokle ćemo samo konstatirati broj i ime žrtve bez pozivanja na odgovornost?

Nezavršeni rat u zemlji koja tvrdi da je u miru

Bosna i Hercegovina je među najzagađenijim državama minama na svijetu. Prema podacima BHMAC-a, još uvijek je oko 800 km² teritorije pod sumnjom da je minirano – to je gotovo veličina grada Sarajeva pomnoženog s deset. Od 1996. do danas od mina je stradalo više od 1.700 ljudi, a više od 600 njih izgubilo je život. Svaka nova žrtva potvrđuje da rat formalno jeste završen, ali da njegovi ostaci i dalje ubijaju.

Ko je odgovoran?
Na papiru, odgovornost je jasna: država BiH je potpisnica Otavske konvencije o zabrani protivpješadijskih mina i obavezala se da će ukloniti sve mine do 2009. godine. Taj rok je zatim produžen na 2019, pa na 2025. godine. Sada je već izvjesno da ni ovaj rok neće biti ispoštovan.

U praksi, odgovornost se razvlači:
Političari koriste temu deminiranja za prikupljanje donacija i političkih poena, ali bez stvarne volje da proces završe.

Institucije su spore, rascjepkane i često opterećene korupcijom – tenderi i ugovori se dijele po stranačkim linijama.

Međunarodna zajednica je izgubila strpljenje – donacije su smanjene jer BiH ne ispunjava vlastite obaveze.

Politika koja živi od tragedije.

Svaka smrt u minskom polju na trenutak ujedini javnost i otvori prostor za izjave političara. Međutim, dan kasnije, sve se vraća u tišinu. Mine postaju instrument manipulacije: što se duže odlaže rješavanje problema, to duže traje ovisnost o donacijama i međunarodnim fondovima. U međuvremenu, obični ljudi – siromašni seljaci, djeca, pastiri – plaćaju cijenu nemara.

Tragedija koja se ponavlja
Priča porodice Hasanamidžić simbol je tog začaranog kruga. Otac je poginuo od mine, sada i sin, a majka ostaje sama u bijedi. Njihova sudbina nije izuzetak nego pravilo: najugroženiji su upravo oni koji žive na rubu društva, u ruralnim i siromašnim zajednicama gdje minska polja i dalje počinju nekoliko desetina metara od kuća.

Šta dalje?
Bosna i Hercegovina mora shvatiti da pitanje mina nije samo tehničko, već i političko i moralno pitanje. Ako država ne može zaštititi djecu od smrti na vlastitom pragu, onda svaka priča o evropskim integracijama i stabilnosti gubi smisao.

Politički analitičari smatraju da je Potrebna:

1.Jasna politička odluka da se deminiranje završi u doglednom roku.

2.Transparentno upravljanje fondovima i uklanjanje korupcije iz procesa.

3. Veće uključivanje međunarodnih partnera, ali uz strogu kontrolu rezultata.

4.Edukacija stanovništva i podrška žrtvama, jer minsko polje nije samo fizička prepreka, nego i trajna trauma za generacije.

Tragedija u Doboju nije nesrećan slučaj – ona je posljedica sistemskog nemara, korupcije i politike koja je odustala od svojih građana. Dok god se mine tretiraju kao “tužna sudbina” a ne kao skandal i kršenje osnovnog prava na život, one će nastaviti da ubijaju. A svaka nova smrt biće optužnica protiv države koja 30 godina poslije rata i dalje ne zna da zaštiti vlastitu djecu.