Nenad Stevandić, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, pred kamerama RTRS-a je teatralno govorio o „teškim vremenima“ i „teretu koji nije lako ponijeti na leđima“. Patos u glasu, ozbiljnost u držanju – prizor dostojan televizijskog igrokaza.

No, kada se ukloni taj tanki sloj političkog šminkanja, ostaje gola istina: čovjek koji danas poziva na mir i nosi masku odgovornosti, zapravo je simbol moralnog sunovrata jednog društva.

Jer, o kakvom „teretu“ govori Stevandić? Onom budžetskom, gdje prijeti kolaps isplate plata i penzija? Ili onom pravnom, gdje je sama legitimnost nove Vlade RS-a dovedena u pitanje? Ako se pita građane, njihov teret je svakodnevan, mjerljiv u neisplaćenim računima i odlascima djece u Njemačku. Ako se pita Stevandića, njegov teret je, čini se, samo glumljeni grč na licu.

Licemjerje je to koje vrijeđa. Jer upravo je Stevandić, zajedno s političkom elitom kojoj pripada, taj koji je bremena natovario na narod: od korupcije i devastacije institucija, do politike sukoba koja entitet gura u izolaciju. Njegova generacija političara već tri decenije gradi sistem u kojem oni žive lagodno, a narod podnosi težinu.

Još je odvratnije kada čovjek s takvom biografijom sebi uzima pravo da govori o „miru“ i „zakletvi“. Dok Banjaluka pamti godine u kojima je bio na drugoj strani moralne vertikale, Stevandić danas paradira kao da je oličenje državničke odgovornosti. To je ruganje svim žrtvama, svim obespravljenim i protjeranim, ali i svim onima koji danas žive poniženje svakodnevne bijede.

Teret, dakle, nije na njegovim leđima. On je na leđima naroda kojem se uskraćuju plate i penzije, na leđima radnika kojima se šalju računi, a ne isplate, na leđima mladih koji pakiraju kofere i odlaze. Njegova jedina „težina“ je sjenka vlastitih djela, sjenka koja ga prati bez obzira koliko patetično dizao glas pred kamerama.

Ako postoji moralna vertikala, Nenad Stevandić stoji na njenom dnu. A ono što on naziva „teretom“, u stvarnosti je tek cinizam – politički teatar koji vrijeđa inteligenciju i dostojanstvo običnih ljudi, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.