U političkoj areni Balkana malo je fenomena koji se mogu mjeriti sa sposobnošću opstanka Milorada Dodika.

Piše: RADOVAN JAZIĆ (Za Ljudski.ba)

Dok se političke garniture u regionu smjenjuju, on ostaje konstanta. Formalne funkcije i ustavna ovlašćenja odavno su postali sekundarni; stvarna moć leži u finansijskoj moći, sistemu nagrađivanja poltrona i monopolu nad donošenjem odluka. Princip je jednostavan: ideje i predlozi saradnika se prisvajaju, a javnosti serviraju isključivo pod njegovim imenom.

Njegova biografija je hronika političkog preživljavanja kroz apsolutnu poslušnost svakom režimu u Beogradu. Ispratio je Vojislava Koštunicu, nadživio vladavinu Borisa Tadića, ispratio Tomislava Nikolića. Njegovo dodvoravanje Aleksandru Vučiću nije od juče i nije se desilo preko noći – on je toj politici od samog početka bio i ostao potpuno potčinjen.

Ta sposobnost mimikrije, slugačanstva i menjanja "kačketa" u zavisnosti od toga ko sjedi na Andrićevom vencu ključ je njegovog opstanka. Najnoviji čin ove političke predstave jeste naglo "podmlađivanje" imidža i uvlačenje studentskoj populaciji.

Čovjek koji je nerijetko s potcenjivanjem i rigidnošću javno vrijeđao i pogrdno nazivao djecu i omladinu, danas stavlja studentsku kapu i pokušava se nametnuti kao njihov prijatelj. Računica je jasna – studenti su populacija koja nosi energiju promena, a ovim jeftinim populizmom pokušava se neutralisati svaka potencijalna kritička masa. Iza fasade novih kapa i patetičnih gestova krije se bazični motiv: očuvanje ogromnog, godinama akumuliranog kapitala.

Politička moć služi kao štit za bogatstvo koje nema pokriće u realnom radu i obrazovanju, već u sistematskom iscrpljivanju javnih resursa. Istorija i narodna mudrost nas, međutim, uče da kapital stečen na takav način nosi sopstveno breme i da je ono što je oteto uvek na kraju bivalo prokleto.

Nova kapa i lažni osmesi sa studentima ne mogu sakriti lice sistema koji opstaje isključivo na strahu, kupljenoj lojalnosti i stalnoj promeni političkih maski.