Dok foteljaši kliču ratu, običan narod nestaje u rovovima, a političke elite igraju igre za vječnu slavu.
Piše: RADOVAN JAZIĆ (Za Ljudski.ba)
Dok nacionalisti iz udobnih fotelja glasno odobravaju milionske gubitke i pozivaju na globalno uništenje, običan narod ostaje slijep za surovu realnost nuklearnog doba. Radikalni glasovi koji kliču „naprijed Putine, sprži sve” i pozivaju na napade na Berlin, Pariz ili London, potpuno ignorišu činjenicu da su to nuklearne sile.
Svaki takav suludi potez izazvao bi trenutan odgovor koji bi doveo do toga da Rusija potpuno nestane sa lica zemlje. Svijet jasno prepoznaje Rusiju kao agresora u ovom sukobu. Iako se u javnosti stvara mit o nepobjedivosti, ruska vojska je na terenu pokazala da nije nikakav „bog rata” u poređenju sa tehnološki naprednim Zapadom.
Teorija o izdaji i političkoj igri S druge strane fronta, potezi ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog takođe otvaraju ozbiljna pitanja. Iako se ukrajinska vojska bori sa zastarjelom opremom i „avionskim otpadom” koji nije ni blizu modernog naoružanja, napad na ogroman ruski teritorij djeluje kontraproduktivno.

Može se postaviti pitanje da li Zelenski zapravo nesvjesno igra ulogu koja odgovara Moskvi. Davanjem slika napada na rusku teritoriju, on vlastima u Kremlju pruža savršen izgovor i medijsku municiju za opravdanje daljeg ubijanja, rušenja zgrada i stradanja civila. Zelenski bi zbog ovakvih strateških odluka na kraju mogao odgovarati za izdaju sopstvenog naroda. Istorijska kletva ruskog naroda Ruski narod, od svog postanka pa do danas, nikada nije osjetio pravu demokratiju. Istorija ove zemlje je istorija u kojoj jedan vladar upravlja čitavim narodom.
Žalosno je gledati kako ta vlast već godinama napada Ukrajinu, šaljući svakog dana hiljade mladih ljudi pravo pod zemlju. Samoproglašeni car Vladimir Putin završiće u istorijskoj „ilovači” baš kao i svi njegovi prethodnici, a naslijediće ga neko ko bi mogao biti još gori. Tragedija se ogleda u tri ključne činjenice:
Narod siromaši uprkos tome što Rusija posjeduje ogromne prirodne resurse. Mladići ginu isključivo da bi se trenutni vladar proglasio carem i upisao u istoriju. Krajnji ishod vlastodržaca je uvijek isti – na kraju će Putina zalediti u mauzoleju poput Lenjina ili sahraniti pored njegovog ideološkog kolege Josifa Staljina. Dok se elite bore za istorijske titule i vječnu slavu u bronzi, milioni poginulih mladića već leže pod zemljom. Za njihove ugašene živote i uništenu mladost, vrlo brzo, niko od onih u foteljama neće ni pitati.