Ponovni prijedlog Nenada Stevandića za predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske nije samo pitanje jedne političke funkcije. To je pitanje političke odgovornosti, odnosa prema prošlosti i spremnosti društva da se konačno suoči s onim što se dogodilo devedesetih godina.

Dok građani odlaze, mladi traže budućnost izvan svojih gradova, privreda se suočava s ozbiljnim problemima, a institucije gube povjerenje građana, političke elite nastavljaju borbu za očuvanje svojih pozicija i uticaja.

I zato se moramo zapitati: šta se zapravo štiti kada se toliko insistira na očuvanju političke moći?

U Banjoj Luci i Kotor Varoši postoje ljudi koji još uvijek nose sjećanja na strah, progone, hapšenja, premlaćivanja, nestanke i ubistva. Postoje porodice koje decenijama čekaju istinu i pravdu. Postoje kuće koje su minirane, porodice koje su protjerane i životi koji nikada nisu dobili priliku da nastave tamo gdje su nasilno prekinuti.

Šesnaest banjalučkih džamija srušeno je tokom rata. Uništavani su i katolički vjerski objekti. Ljudi su odvođeni u zatočeničke objekte, među kojima su bili Manjača i Mali logor. Zločini nad nesrpskim stanovništvom nisu izmišljotina niti politička konstrukcija. O njima postoje svjedočenja, dokumentacija i sudski utvrđene činjenice.

Posebno mjesto u sjećanju na ratnu Banju Luku zauzimaju zločini povezani s takozvanim Crvenim kombijem i djelovanjem pripadnika paravojnih formacija, uključujući SOS. To su teme koje ne smiju biti prepuštene zaboravu, političkim nagodbama i međusobnom čuvanju leđa.

Ne smijemo dozvoliti da vrijeme postane saveznik nekažnjivosti. Svjedoci stare, umiru, sjećanja blijede, a porodice žrtava ostaju bez odgovora. Svaki izgubljeni svjedok znači još jednu mogućnost da istina ostane nepotpuna.

Zato pitanje nije samo zašto je Nenad Stevandić ponovo predložen za predsjednika Narodne skupštine. Pitanje je kakvu poruku šalje političko društvo u kojem se o prošlosti govori samo kada to odgovara dnevnoj politici, dok se zahtjevi za odgovornošću i pravdom često guraju u stranu.

Poslovica kaže: „Vrana vrani oči ne vadi.“

Žrtve ne smiju biti taoci te poslovice. Nijedna politička funkcija ne smije biti štit od zakona. Nijedna stranka, institucija ili politička grupa ne smije biti iznad pravde.

I zato pozivam ljude iz Banje Luke, Kotor Varoši i svih drugih mjesta koji su prošli kroz ratni pakao da ne ćute. Podijelite svoja svjedočenja. Govorite o onome što ste vidjeli, doživjeli i izgubili. Sačuvajte dokumente, fotografije i sjećanja. Vaše priče su dio istorije koju niko nema pravo izbrisati.

Ne tražimo osvetu. Tražimo istinu. Ne tražimo kolektivnu krivicu. Tražimo individualnu odgovornost. Ne tražimo mržnju prema bilo kojem narodu. Tražimo pravdu za svakog čovjeka koji je stradao.

Zočin nema naciju, žrtva nema manje vrijednosti zbog svog imena, a pravda ne smije zavisiti od toga ko je danas na vlasti.

Dok god postoje porodice koje čekaju istinu, naša je obaveza da ne zaboravimo.

Zločin ne zastarijeva u sjećanju žrtava. Istina ne smije biti žrtva političkih dogovora! Ne u moje ime, piše Banjalučanin oiz Švedske Edin Osmančević.