Šutnja Milorad Dodik o onome što se dogodilo u Široki Brijeg glasnija je od bilo kakve izjave.

Kada se sporni simboli pojave u Zagrebu, reakcija je brza, oštra i moralno intonirana. Tada se govori o revizionizmu, o slavljenju zločina, o ideologijama za koje smo vjerovali da su poražene prije 80 godina. Tada je to pitanje evropskih vrijednosti i budućnosti regiona. Ali kada se iste ili slične scene dese u Hercegovini – muk.

Zašto?

Je li zato što je Zagreb “inozemstvo”, pa je politički sigurno udarati po njemu? A Hercegovina domaći teren na kojem stoluje politički partner? Jer direktna i oštra reakcija na događaj u Širokom Brijegu značila bi frontalni napad na strukture oko Dragan Čović – a to bi uzdrmalo pažljivo građene saveze na državnom nivou.

Ako je u Zagrebu to “ideologija poražena prije 80 godina”, kako se zove ista ta simbolika u BiH? Ako pola miliona ljudi koji kliče sporni pozdrav predstavlja prijetnju Evropi, šta predstavlja deset hiljada u zapadnoj Hercegovini? Manju prijetnju? Ili samo politički nezgodniju temu?

Ovdje se nameće stara poslovica: vrana vrani oči ne vadi. Principi vrijede dok ne ugroze koaliciju. Moral traje dok ne ugrozi interes. Antifašizam je snažan kada donosi političke poene, ali postaje relativan kada bi mogao poremetiti odnose sa “bratskim” partnerom.

Problem nije u tome što je Dodik kritikovao Zagreb. Problem je u tome što iste aršine ne primjenjuje u vlastitom dvorištu. Selektivna osuda nije princip – to je taktika.

Kada se istorijske traume koriste kao politički alat, tada se žrtve ponovo ponizavaju! Uostalom Dodik je davno izgubio i obraz i empatiju! Baja iz Bakinaca umislio da je novi Gavrilo Princip, piše Banjalučanin iz Švedske edin Osmančević.