Grad u sjeni murala: Draško Stanivuković i otvorena podrška ratnom zločincu.

Na pitanje novinarke da li će mural Ratku Mladiću biti uklonjen jer izaziva strah i strepnju povratničkih udruženja, gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković odgovorio je samo jednom riječju: „Nećemo!“

Taj odgovor nije tek administrativna odluka o nekom zidu. To je politički i moralni čin, kojim prvi čovjek drugog najvećeg grada u Bosni i Hercegovini otvoreno pruža podršku presuđenom ratnom zločincu.

Od murala do politike veličanja zločina

Ratko Mladić je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY), a kasnije i pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove (MICT), pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti, progone i masovna ubistva. Njegov lik i ime danas ne mogu biti ništa drugo do simbol najtežih zločina počinjenih u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Ostaviti mural u čast Mladića znači institucionalizovati kult zločina i poslati poruku da su presude međunarodnih sudova bezvrijedne. Još opasnije, to znači da se žrtve i njihove porodice tretiraju kao građani drugog reda – kao ljudi čija bol ne zaslužuje poštovanje, čija trauma ne zaslužuje mir, čije dostojanstvo nije vrijedno zaštite.

Odgovornost gradonačelnika

Draško Stanivuković nije samo odbio da ukloni mural. On je, svojom lakonskom i gotovo prkosnom reakcijom, potvrdio da se svjesno stavlja na stranu onih koji slave presuđene zločince. Njegov odgovor ne može se tumačiti drugačije: grad Banjaluka, dok je on na čelu, neće štititi vrijednosti pomirenja, nego će tolerisati, pa i podržavati slavljenje onih koji su planirali i sprovodili etničko čišćenje.

Time je Stanivuković preuzeo direktnu moralnu i političku odgovornost. U društvima koja se žele graditi na demokratskim vrijednostima, ovakav stav bio bi dovoljan za ostavku. Jer, kada gradonačelnik otvoreno podržava murale posvećene ratnim zločincima, onda je jasno da je prestao biti predstavnik svih građana i pretvorio se u zaštitnika ideologije koja je razorila Bosnu i Hercegovinu.

Pravna dimenzija – test za državu

Ovo nije samo pitanje morala i politike. U Bosni i Hercegovini, prema izmjenama Krivičnog zakona koje je 2021. godine donio bivši visoki predstavnik Valentin Inzko, negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca predstavlja krivično djelo. Javna odbrana murala Ratku Mladiću od strane gradonačelnika Banjaluke otvara pitanje krivične odgovornosti.

Ako pravosudne institucije BiH prešute ovaj čin, šalju poruku da je zakon mrtvo slovo na papiru i da se pravila selektivno primjenjuju. Ako institucije ne reaguju, onda zapravo potvrđuju da u ovoj državi postoji prostor za nekažnjeno slavljenje genocida.

Grad u sjeni murala

Banjaluka, grad koji je kroz historiju bio poznat po kulturnoj i multietničkoj raznolikosti, danas živi u sjeni murala. U sjeni odluke da se presuđeni zločinac čuva kao simbol, a da se strah povratnika i bol žrtava ignoriše. To je sramota ne samo za Banjaluku, nego i za sve one koji tvrde da žele graditi mir i budućnost u Bosni i Hercegovini.

Stanivukovićev „Nećemo!“ nije kraj priče. To je početak nove obaveze za građane, za civilno društvo, za medije i za međunarodnu zajednicu. Obaveze da se jasno i glasno kaže: murali ratnim zločincima nemaju mjesta u javnom prostoru, a oni koji ih štite nemaju mjesta u demokratskoj politici.

Ako želimo da Banjaluka ponovo bude grad života, a ne grad sjene zločina, onda je krajnje vrijeme da odgovornost nosi onaj ko je svojom riječju odlučio stati na stranu genocida.

Na potezu je Tužilaštvo BiH, poručuje Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.