U kultnom filmu “Ko to tamo peva “putnici se voze rasklimanim autobusom prema Beogradu, puni iluzija, sitnih interesa i međusobnih svađa, dok se oko njih nadvija istorijska oluja. Svi misle da znaju kuda idu. Niko zapravo ne kontroliše put. A vozač? On samo dodaje gas.

U filmu, svaki lik vuče na svoju stranu, ali niko ne postavlja ključno pitanje: da li je pravac kojim idemo uopšte bezbjedan? Danas, dok se prizivaju istorijske misije i osporava održivost Bosna i Hercegovina, rijetko se čuje pitanje – ko će platiti račun nove krize? Jer u stvarnom životu, eksplozija na kraju nije metafora.

Politički ambijent koji godinama oblikuje Milorad Dodik opasno podsjeća na taj autobus. Unutra su građani bh. entiteta Republika srpska – podijeljeni, umorni, zabrinuti za sopstveni interes. U pozadini svira muzika velikih nacionalnih snova, dok se put pretvara u sve opasniji teren. Ne daj Bože da neko otvori pitanje korupcije, javnog duga, partijskog zapošljavanja ili sumnjivih tendera! Odmah uslijedi nova “istorijska” tema i nedosanjani snovi . U takvom ambijentu kriza postaje alat upravljanja, a strah – valuta.

Model stalne konfrontacije, sukoba sa međunarodnim akterima i potkopavanja institucija ne vodi u stabilnost, nego u izolaciju. Kritika Evropske unije može biti legitimna, ali ekonomske činjenice su neumoljive: tržišta, investicije i radna mjesta zavise od makroekonomske i institucionalne stabilnosti. A stabilnost se ne gradi retorikom “jedan narod – jedna država”, nego funkcionalnim pravosuđem i transparentnim budžetima.

U tom autobusu, mladi ljudi su već sišli na prvoj stanici. Oni ne čekaju rasplet. Odlaze u uređenije sisteme EU-e , gdje diploma vrijedi više od partijske knjižice. Njihov odlazak je presuda modelu vlasti koji je stvorio političko-ekonomsku hobotnicu – mrežu u kojoj su javna preduzeća, tenderi i mediji vezani za centre moći. Kada sistem postane zatvoren krug, on više ne služi građanima – građani služe njemu.

A gdje je u svemu tome Srbija?
U filmu postoji iluzija da je odredište spas. U stvarnosti, nijedna susjedna država ne može biti zamjena za unutrašnje reforme. Svaka podrška bez insistiranja na odgovornosti produžava vožnju bez kočnica. Beograd danas nije faktor stabilnosti – već saučesnik u održavanju statusa quo.

Najveća paralela sa filmom nije u humoru, nego u slutnji. Likovi iz “Ko to tamo peva” ne vide katastrofu dok ne bude kasno. Danas još uvijek imamo izbor da promijenimo pravac našeg autobusa. Ali za to je potrebna politika koja nudi radna mjesta umjesto mitova, institucije umjesto improvizacije i odgovornost umjesto stalne krize.
Pitanje više nije “ko to tamo peva”, već – ko nas to vozi i kuda? Ko nam krade živote ?

Odlazak kao presuda
Najrazornija posljedica nije politička polemika, već demografski kolaps. Iz Bosna i Hercegovina odlaze desetine hiljada mladih – ne zbog nedostatka patriotizma, već zbog nedostatka perspektive. Kada je uspjeh rezervisan za podobne, a zakon selektivan, mladi ljudi biraju uređene sisteme umjesto beskonačnih političkih rovova.

To je tihi referendum protiv modela vlasti. Svaki odlazak ljekara, inženjera ili IT stručnjaka poruka je da nacionalne parole ne mogu zamijeniti pravnu sigurnost i ekonomske šanse. Zemlja koja gubi mlade gubi i buduće poreske obveznike, inovacije i socijalnu stabilnost. Dugoročno, to je put u ekonomsku zavisnost.

Cijena koja tek dolazi
Najveća opasnost ove politike nije u simbolici zastava i govora, već u dugoročnom urušavanju institucija. Društvo koje normalizuje korupciju i političku lojalnost kao kriterij napredovanja ulazi u fazu stagnacije iz koje se teško izlazi. Kada jednom nestane povjerenje u pravosuđe i izbore, povratak je spor i bolan.

Zna Dodik dobro da Istinska snaga jednog naroda ne mjeri se brojem mitinga, već kvalitetom institucija i životnim standardom.Ako se nastavi kurs permanentne konfrontacije i unutrašnje kontrole, posljedice neće biti istorijske pobjede, već istorijski propuštene generacije.

Da li uopšte treba napominjati da je najopasnija iluzija vjerovati da se politički sistem može graditi na strahu, a da to nema cijenu. Cijena već postoji – vidi se na autobuskim stanicama, u praznim školskim klupama i u tišini sela i gradova koji se polako gase!

Možda jednog dana svjetlost dana ugleda i neki novi film “Ko to tamo šuti”, poručuje Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.