Na putu iz Zagreba prema mojoj rodnoj Banjaluci, supruga i ja donijeli smo odluku da prvi put u životu stanemo u Jasenovcu. Mislili smo da ćemo posjetiti spomen-područje. Nismo ni slutili da ćemo zapravo ući u mjesto gdje tišina govori glasnije od bilo koje knjige istorije.

Postoje mjesta na kojima čovjek instinktivno utiša glas. Mjesta na kojima svaki korak postaje težak, a svaka misao vodi prema jednom pitanju: kako je moguće da je čovjek čovjeku mogao učiniti toliko zla?

Jasenovac nije samo geografska tačka. To je mjesto opomene. Mjesto bola. Mjesto na kojem se osjećaju posljedice mržnje koja je odnijela živote ogromnog broja nevinih ljudi – muškaraca, žena, djece i staraca. Dok stojite pred spomenikom, shvatite da nijedna fotografija, nijedan dokumentarac i nijedna istorijska knjiga ne mogu prenijeti ono što čovjek osjeti kada se nađe tamo.

Iz Jasenovca nisam ponio suvenir. Ponio sam tišinu. Ponio sam tugu. Ponio sam osjećaj da svi imamo obavezu da pamtimo. Ne zbog mržnje, ne zbog osvete, nego zbog istine i poštovanja prema onima kojima je oduzeto pravo na život.

Kada sam podijelio utiske sa tog putovanja, hiljade ljudi pokazale su da razumiju zašto je važno čuvati kulturu sjećanja. Njihove riječi bile su dokaz da ljudskost i empatija još postoje. Ali bilo je i onih koji su odlučili da se rugaju mjestu stradanja i sjećanju na žrtve.

To nije poraz mene kao pojedinca. To je podsjetnik koliko je važno govoriti o istoriji, učiti mlade generacije i graditi društvo u kojem će pijetet prema nevinim žrtvama biti iznad svake ideologije, politike i nacionalne pripadnosti.

Vjerujem da svako stratište zaslužuje isti odnos – tišinu, poštovanje i molitvu. Tokom života posjetio sam mnoga mjesta stradanja i uvijek sam odlazio sa istim osjećajem: nijedna nevina žrtva ne smije biti zaboravljena. Svaki ugašeni život jednako je vrijedan ljudskog pijeteta.

Jednako tako vjerujem da nijedan narod ne smije nositi kolektivnu krivicu za zločine pojedinaca. Zločinci imaju ime i prezime. Žrtve imaju ime i prezime. Naša obaveza je da pamtimo i jedne i druge – prve zbog odgovornosti, druge zbog istine i dostojanstva.

Zato ću ponovo otići u Jasenovac. Kao što odlazim i na druga mjesta stradanja, bez obzira gdje se nalaze i kome pripadaju žrtve. Jer bol nema naciju. Suza nema vjeru. Nevina žrtva nema "našu" ili "njihovu" stranu.

Posebnu gorčinu izaziva i odnos prema antifašističkom nasljeđu na prostoru bivše Jugoslavije. Spomenici posvećeni borcima i žrtvama Drugog svjetskog rata na mnogim mjestima danas su zapušteni, oštećeni ili zaboravljeni. Kada sjećanje blijedi, otvara se prostor za relativizaciju istorije, a to nikada nije dobar put.

Hrvatska, kao moderna evropska država, ima priliku i odgovornost da njeguje kulturu sjećanja na sve nevine žrtve i da čuva spomenike koji svjedoče o borbi protiv fašizma, bez obzira na političke ili ideološke podjele. Očuvanje takvih mjesta nije pitanje lijevih ili desnih uvjerenja, već pitanje civilizacijskog odnosa prema istoriji i ljudskom dostojanstvu.

Istovremeno, ista odgovornost postoji i u svim drugim državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije. Svako društvo treba da čuva mjesta stradanja, osuđuje zločine i poštuje nevine žrtve, bez dvostrukih aršina i bez selektivnog sjećanja. Samo takav odnos može biti temelj iskrenog pomirenja i budućnosti u kojoj će istina biti jača od mržnje.

Sutra sa porodicom putujem u Srebrenicu. Tamo idem iz istog razloga zbog kojeg sam stajao u Jasenovcu – da se poklonim nevinim žrtvama i podsjetim sebe da je najveća pobjeda nad zlom sačuvati čovječnost.

Dok god budemo imali snage da zastanemo pred mjestima stradanja, da se poklonimo žrtvama i da učimo djecu istini, postoji nada da se najmračnija poglavlja istorije više nikada neće ponoviti, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.