Postoji jedna posebna vrsta „hrabrosti“ koja se u našim društvima pojavljuje tek onda kada čovjek više nema šta izgubiti. To je hrabrost nakon penzionisanja – kada nema uniforme, nema službene funkcije, nema odgovornosti prema instituciji i nema potrebe da se polaže račun onima koji su čovjeku godinama isplaćivali platu.

Slučaj nedavno penzionisanog komandira jedinice Granične policije Bosne i Hercegovine u Višegradu, Radomira Vasića, otvara upravo to pitanje.

Među osobama koje su verbalno vrijeđale, ali i fizički napale studente iz Srbije u Višegradu bio je nedavno penzionisani komandir jedinice Granične policije Bosne i Hercegovine u Višegradu Radomir Vasić.

Vasić je u fokus javnosti došao skandaloznom objavom na društvenim mrežama. Nakon odlaska iz službe, Vasić je na svom Facebook profilu objavio status u kojem je uputio teške uvrede, psovke i šovinističke poruke ministru odbrane Bosne i Hercegovine Zukanu Helezu.

Pored ove objave, na Vasićevom profilu u proteklom periodu zabilježeni su i drugi politički obojeni sadržaji, poput fotografija srbijanske zastave, uz opis “Svi pod jednu zastavu”, kao i dijeljenje političkih video-materijala iz susjedne Srbije,

Vasić je u žižu javnosti ponovo stigao nakon što je objavljen videosnimak incidenta iz Višegrada. Na snimku se vidi grupa muškaraca koja je studentima otela i pocijepala transparent, a zatim i Vasić kako prilazi i postavlja pitanja studentima.
Među postavljenim pitanjima našla su se i ona “šta studenti misle o Ratku Mladiću”, “da li je on zločinac ili heroj”, te “da li je u Srebrenici bio genocid”.

Dok je bio komandir državne policijske službe, bio je dio institucije Bosne i Hercegovine. Nosio je uniformu i oznake države kojoj je služio. Primao je platu iz sistema te države, “ mudro” ćutao i gledao svoja posla! Imao je autoritet koji mu nije davao privatni status, nego upravo institucija Bosne i Hercegovine.

Zato je legitimno pitati: gdje je tada bila ta velika hrabrost?Gdje su bile javne riječi o Ratku Mladiću? Gdje je bio politički angažman? Gdje je bilo javno demonstriranje stavova koje danas tako glasno pokazuje?

Penzija ne bi smjela biti trenutak kada neko prvi put postane „hrabar“. Vasić je tako postao svojevrsni simbol hrabrosti sa zakašnjenjem: komandir jučer, penzioner danas – a najhrabriji tek kada je uniforma odložena u ormar.Ili što bi se narodski reklo to je ona posebna vrsta hrabrosti koja dolazi s vremenskim odmakom – naknadna pamet u penzionerskom izdanju, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.