Ljudina, glumac, borac Vojske Republike Srpske i RVI Aleksandar Stojković Piksi došao je u situaciju da se pravda zločincima, glasnogovornicima mržnje sa malih ekrana, ratnim profiterima i njihovoj djeci, Srećom, aplauz Banjalučana predstavi SARTR-a potpuno je zaglušio ljudski i politički ološ navikao da živi od mržnje.

Piše: ERNAD METAJ

Milorad Dodik može praviti teatar u Predsjedništvu BiH kiteći harmoniku sa nekoliko prosječnih penzija u RS-u. Može on svome sinu dati par miliona da se dijete ne bi drogiralo i upalo u loše društvo. Može kćeri Gorici, za kojom se niko ne bi ni okrenuo da nije Dodik, "otimati" poslovne prostore, da bi ona bogata, bahata i bezobrazna širila nacionalnu mržnju, ali i zagovarala deratizaciju Srba koji ne slušaju tatu.

Mogu razni Salkići, Osmanovići i drugi uzimati novac iz kase mrske im "genocidne tvorevine" i ubjeđivati povratnike bez posla i krova nad glavom da podnesu još poneku žrtvu za zemlju Bosnu. Mogu Silajdžići i Lagumdžije rušiti aprilske pakete i dogovor o ujedinjenju socialdemokrata iz oba entiteta jer je i njihov konto postajao sve deblji što se više širio strah među narodima.

Ne mogu i neću da mrzim Piksija jer je nosio pušku. Nosio sam je i ja. Ne želim i neću da se on osjeća nesigurno u Sarajevu, ili bilo gdje u FBiH. Neću i ne želim da strahujem jer idem u Banja Luku, ili bilo koji grad u RS-u. Jesmo, pucali smo jedni na druge, ali pravi borci, ljudi čije ruke nisu natopljene krvlju nevinih, ili uprljane novcem iz budžetskih kasa da bi zagalamili na svaki mig političara, mi se dobro razumijemo.

 - Dvije vlade su sjedile i sastančile u Banjaluci, je li neko njih pitao nešto, je li bio tamo neki zlatni ljiljan, možda i neki koji je mene ranio, pa šta”, upitao je popularni Piksi one koji su napali rukovodstvo i glumce Narodnog pozorišta Banja Luka jer su ugostili kolege iz Sarajeva.

SARTR politikama iz Banja Luke nije smetao 2015. godine. Dobro, tada je bilo nešto para i malo više sreće. Sada je bolje napadati glumce nego ošamućenom puku objašnjavati gdje su nestale stotine miliona iz budžetskih kasa. Nema ništa uvredljivo u predstavi SARTR-a pod nazivom Moj sin malo sporije hoda. Ne vjerujem da je mozak onih koji su zabranili PISA test djeci uopšte shvatio da ta predstava simbolizira bolest kao sveobuhavtnu metaforu društva kojemu je oduzeta mogućnost da hoda, ide naprijed i razvija se. Društva koje je samo poništilo svoju budućnost.

Zato me ništa odavno nije obradovalo kao glasan i dug aplauz banjalučke publike glumcima iz Sarajeva, kao što kaže Maja Salkić direktorica SARTR-a - "To je dokaz da se dobri ljudi razumiju". Taj aplauz je dugo sputavani krik Banjalučana koji ne pristaju u pokojnom Marijanu Benešu gledati mrskog Hrvata, već evropskog šampiona koji je proslavio i svoj grad.

U pravu je moj prijatelj Slađan Tomić kada kaže da je Slađana Zrnić - selektorka Tetar festa u Banja Luci, heroina godine. Zbog hrabrosti, zbog odvažnosti, zbog širine i spremnosti da bude meta ofucanih, uhljebljenih, beskompromisnih desničara koji ne vole istinu jer im je toliko bolna da demistifikuje njihovu vrijednost, ulogu u zlu 90-ih i beščašću koje sada živimo, te nezasluženi položaj u društvu. 

Entitet u kojem Zrnić radi i stvara je skoro etnički čist, a opet ne teče med i mlijeko. Etnički su očišćeni skoro svi kantoni u FBiH, pa je tamo puno jada i bijede: Nacionalizam je ovdje bio i ostao pokriće za veliku pljačku. 

Pravi i iskreni nacionalisti ne bi pustili da im narod bude gladan i ne bi ga s osmijehom na licu pratili preko granice. Kod nas se ološ uvukao u nacionalni frak, pa glumi gospodu. To nisu ljudi, to su vampiri navikli da sisaju krv nesretnika koji bi im dopali šaka. Kada nestane "njihove" krvi, oni će preći na "domaću". Oni drugi su već pobijeni, ili protjerani. Naravno, uvijek će se naći neki Risto Đogo da zločine nazove pobjedom.

Pustite nas da živimo. Pustite nas da budemo sretni. Pustite da se vole oni koji to žele i osjećaju da ih entitetska linija, ili vjera ne razdvajaju. Uzeli ste nam sve, ali dušu nećete. Zato me ništa odavno obradovalo nije kao banjalučki aplauz. Šamar je to fašistima koji će tek da odjekne, jer vjerujem da je tačna ona narodna "možeš kako hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš".