Žalba Milorada Dodika Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu nije izraz vjere u pravdu, nego pokušaj da se od pravosnažne presude napravi politički alibi. Kada se iscrpe domaće institucije, a presuda postane neugodna činjenica, Strazbur se koristi kao kulisa za nastavak već poznate priče o „političkom progonu“.

Ovdje se više ne radi ni o pravu, ni o presudi, ni o vjeri u institucije. Radi se o ciničnoj, dobro uhodanoj političkoj taktici: žalba Evropskom sudu za ljudska prava (ELJP) služi Miloradu Dodiku isključivo kao sredstvo za zamagljivanje i samopromociju u ulozi „progonjene žrtve“. Nastavak taktike “igara i hljeba mojoj raji “ : juče malo po pekarima, sutra malo po Strazburu!

O Dodiku i njegovoj kontradiktornosti se puno zna. Iako je sam priznao da ne vjeruje ni Ustavnom sudu BiH ni Sudu u Strazburu ipak, on tvrdoglavi ide dalje. Ne zato što očekuje pravdu, nego zato kako bi kod svog naroda stvorio privid da je presuda politička i time opravdao zlo i pljačku u djelu svoje 20 godišnje vladavine.

Istina, model sa Strazburom nije originalan. Deja vu – prepisanim iz Zagreba. Koliko platiš toliko i dobiješ! Slučaj Kovačević pokazao je kako se Strazbur može koristiti kao politička pozornica, a ne kao sud. Nije bitno dobiti spor; bitno je proizvesti narativ, kupiti vrijeme i stvoriti privid nepravde.

Dodik sada igra potpuno istu igru, samo s većim ulogom i glasnijom propagandom. Nemojmo se iznenaditi ako na račun ESLJP ne “ kane” donacija RSa u vidu potpore radu istog!

Novac Dodiku ne predstavlja problem. Ionako nije njegov! Neće se euri trošiti samo na advokatske timove i pravne ekspertize, nego i na ono što se u finim krugovima zove „donacija“, a u realnosti znači trgovina uticajem i podmićivanje. Zagreb je to radio otvoreno. Nema razloga vjerovati da Dodik neće ponoviti isto. Iznosi od 100 ili 200 hiljada eura u tom svijetu su “ sitnica” – pogotovo kada se ne plaćaju iz vlastitog džepa, već iz kase poreskih obveznika.

Dodik nikada nije imao problem s cijenkanjem političkog marketinga. Posebno otkako mu se „osladilo“ u vrijeme Donalda Trumpa, kada su sankcije ublažene, a vrata ponovo odškrinuta. Poruka koju je tada očito naučio glasi: budi uporan, mijenjaj adrese i sistem će kad-tad popustiti. Sada je Washington zamijenjen Strazburom.

Ali treba znati da ESLJP nije spasilačka stanica za političke karijere. Taj sud ne vraća mandate, ne briše presude i ne spašava lidere od vlastitih odluka. U najboljem slučaju, može konstatovati proceduralnu povredu ili dosuditi novčanu naknadu. No Dodiku to i nije cilj. Njegov cilj je da ponovo zapjeva njegovu omiljenu : “Niko mi ništa ne može, jači sam od sudbine!” Sa mozgom na stend baju!

Dodikova žalba Strazburu nije borba za ljudska prava, već skupa predstava, plaćena tuđim novcem, u kojoj Dodik pokušava kupiti ulogu mučenika.

Bitno je nebeskom narodu mitomanije ponuditi jedan novi - Mit o nepravdi u kojoj je baja glavni protagonista, piše Banjlučanin iz Švedske Edin Osmančević.