Fudbal kao lekcija koju nacionalisti uporno odbijaju naučiti!

Švedska je sinoć savladala Tunis rezultatom 5:1. U sportskom smislu, to je bila uvjerljiva pobjeda, demonstracija kvaliteta i timske igre. Međutim, ono što je možda važnije od samog rezultata jeste poruka koju je još jednom poslala švedska reprezentacija.

Dok širom Evrope, pa i na Balkanu, jačaju politike koje ljude dijele prema vjeri, naciji i porijeklu, reprezentacija Švedske izgleda kao živi dokaz da stvarni život funkcioniše drugačije od nacionalističkih parola.

U švedskoj reprezentaciji igraju kršćani, muslimani i ateisti. Igrači različitih etničkih korijena, različitih porodičnih priča i različitih životnih iskustava. Neki od njih imaju korijene na Bliskom istoku, drugi na Balkanu, treći u Africi, a četvrti u samoj Švedskoj generacijama unazad. I zamislite – niko ne pita ko je "pravi" Šveđanin.

Niko ne zahtijeva da se prije utakmice provjerava porijeklo djedova i pradjedova. Niko ne traži etničke certifikate za nastup u reprezentaciji. Niko ne govori o "legitimnim predstavnicima" na poziciji lijevog beka ili centralnog napadača. Mjerilo je jednostavno: znaš li igrati fudbal i jesi li spreman boriti se za dres koji nosiš.
A upravo tu počinje problem za nacionaliste svih vrsta.

Sport iznova dokazuje ono što oni godinama pokušavaju negirati – da ljudi mogu uspješno živjeti, raditi i pobjeđivati zajedno bez obzira na vjeru, naciju ili porijeklo.

Dok su švedski reprezentativci zajedno gradili pobjedu na terenu, mnogi političari na Balkanu i dalje grade karijere na podjelama. Njihova politika počiva na uvjerenju da građani moraju biti razvrstani u etničke torove, da je različitost prijetnja, a ne bogatstvo, te da je nacionalna pripadnost važnija od sposobnosti, rada i rezultata.

U takvom političkom svijetu neprestano se govori o "našima" i "njihovima". O legitimnim i nelegitimnim. O podobnim i nepodobnim. Ali sport ima jednu nezgodnu osobinu – neumoljivo razotkriva besmisao takvih podjela. Semafor ne poznaje nacionalnost strijelca. Gol ne pita kojoj vjeri pripada igrač. Pobjeda ne provjerava porodično stablo. Postoji samo rezultat.

Zbog toga je zanimljivo postaviti pitanje: šta na ovakve primjere imaju reći političari koji decenijama opstaju zahvaljujući podjelama? Šta imaju reći oni koji građane prvenstveno vide kao pripadnike kolektiva, a tek onda kao pojedince?

Kako objasniti činjenicu da su upravo najuspješnije sportske reprezentacije često sastavljene od ljudi različitih identiteta?
Kako objasniti da zajednički cilj često nadjača sve ono što političari predstavljaju kao nepremostive razlike?

Odgovor je jednostavan. Teško je. Jer svaki uspjeh zasnovan na saradnji različitih ljudi direktno potkopava narativ da zajednički život nije moguć.

I Bosna i Hercegovina ima svoje primjere. Kada Hrvat nabaci, Bosnjak servira a Jovo Lukić postigne pogodak za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, on ne postiže gol za jednu etničku grupu. On postiže gol za reprezentaciju svoje države. Njegov uspjeh pripada svim navijačima koji podržavaju Bosnu i Hercegovinu.

To je logika sporta.

Nasuprot tome stoji logika nacionalizma, koja svaku pobjedu pokušava podijeliti, prisvojiti ili objasniti kroz etničku pripadnost.

Zato su sportski tereni često mjesta na kojima se najjasnije vidi koliko su umjetne podjele koje dominiraju političkim prostorom.

Švedska je sinoć pobijedila Tunis sa 5:1.

Ali možda je važnija druga pobjeda.

Pobjeda ideje da zajedništvo nije slabost nego snaga.

Pobjeda uvjerenja da različitost ne mora biti prepreka, nego prednost.

I pobjeda obične, zdravorazumske činjenice da se uspjesi grade radom, talentom i zajedničkim ciljem, a ne prebrojavanjem krvnih zrnaca.

To je lekcija koju sport godinama predaje a šovinizam odbacuje, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.