Jedna rečenica koju sve češće čujem, i od ljudi porijeklom s Balkana i od onih koji danas žive u Švedskoj, posebno mi je zaparala uho: „Ne glasam jer ne živim tamo. Ne želim se miješati u unutrašnja pitanja države u kojoj više ne živim.“
Na prvi pogled, takav stav djeluje razumno svu svoj suštini radi se o zabludi kakva nas drži inertnim.
Zagovornici teze „ne živiš tamo, nemaš pravo odlučivati“ često polaze od pretpostavke da samo ljudi koji svakodnevno žive u određenom društvu mogu razumjeti njegove probleme. To je argument koji ima određenu težinu, ali samo do određene granice.
Pravo glasa nije isto što i pravo da nekome određuješ kako će živjeti. Ako čovjek ima državljanstvo i zakonom priznato biračko pravo, njegovo glasanje nije „miješanje“ u tuđe poslove. To je korištenje vlastitog političkog prava.
Tvrditi da čovjek zato što živi u inostranstvu automatski nema moralno ili političko pravo učestvovati u izborima je nonsens sa kojim treba raščistiti za sva vremena.
Granica između života „ovdje“ i „tamo“ odavno nije tako čvrsta kako je neki zamišljaju.
Ljudi iz dijaspore često imaju porodicu u matičnoj zemlji, tamo posjeduju imovinu, investiraju, šalju novac, održavaju poslovne i društvene veze, obilaze grobove i mezare svojih predaka te redovno dolaze u domovinu. Političke i ekonomske odluke njihove države mogu direktno ili indirektno uticati na naš život. Koliko je važan naš glas pokazuju i posljednji izbori u Švedskoj gdje je razlika u broju mandata svega 3 mandata u korist ljevice i gdje desne stranake zagoravaju suradnju i obečavaju ministarska mjesta Švedskim demokratama, stranci sa nacističkim korijenima.
Političko stanje danas u BiH je takvo gdje se traži odgovornost prema matičnoj državi. Da li trebamo biti nijemi I slijepi kad vidimo kako je mafija pljačka a fašizam nagriza njenje temelje? Da, mafija i fašizam su prave riječi koje odslikavaju našu stvarnost - nikakav populizam!Da li nam je svejedno što se još uvijek vozimo lošim putevima i plaćamo porez na imovinu? Da li nam je svejedno što u državi nema pravde i negiraju se zločini?
Ali čak i kada pojedinac nema nikakvu imovinu ili ekonomsku vezu sa zemljom porijekla, ostaje pitanje državljanstva i političkih prava. Državljanstvo nije turistička kategorija koja prestaje važiti prelaskom granice.
Ni ljudi koji žive u istoj državi ne doživljavaju stvarnost na isti način. Neko živi u Sarajevu, drugi u Banjaluci, treći u Mostaru, četvrti u maloj općini. Jedan je penzioner, drugi student, treći poduzetnik, četvrti nezaposlen. Svi imaju različite interese, iskustva i perspektive.Ako različito mjesto stanovanja unutar iste države ne poništava biračko pravo, zašto bi ga automatski poništavalo mjesto stanovanja izvan države?
Biračko pravo ne bi trebalo shvatiti kao sentimentalnu obavezu da se glasa samo zato što neko vuče porijeklo iz određene zemlje. Demokratsko pravo nosi i odgovornost da se informišemo, razumijemo posljedice svog izbora i ne pretvaramo izbore u glasanje zasnovano isključivo na nostalgiji, porodičnim pričama ili političkoj propagandi.
Jako mi je problematična ideja da bi neko trebalo odustati od svog biračkog prava samo zato što živi u drugoj zemlji. Ne možemo to pravo ukidati neformalnim moralnim kriterijem: „Nisi ovdje, prema tome šuti.“
Demokratija ne funkcioniše tako.
Možemo kritikovati način na koji je dijaspora uključena u politički život. Možemo tražiti strožije procedure, bolju kontrolu biračkih spiskova, veću informisanost birača i odgovorniji odnos prema glasanju. Sve su to legitimna pitanja.
Tvrdnja da „nemaš pravo odlučivati jer ne živiš tamo“ mnogo je štetna floskula sa kojom se moramo uhvatiti u koštac.
U svakom slučaju glasačko pravo za mene nije samo pravo i dužnost već privilegija. Privilegija da svoju državu čuvamo, volimo, razvijamo i damo našoj djeci priliku da žive u miru i prosperitetu! Glas za državu je ono što najviše smeta njenim protivnicima!
Danas su i glasovi moje porodice za građansku i prosperitetnu BiH za predstojeće opće izbore poslati preporučenom poštom u domovinu, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.
