Na uvid javnosti dostavljam kandidate za Predsjedništvo BiH iz bh. entiteta Republika Srpska za poziciju srpskog člana Predsjedništva.

Ovom prilikom moram biti potpuno jasan: neću dati glas nijednom kandidatu.

Ne zato što mislim da je glasanje nevažno, nego upravo suprotno – zato što smatram da je glas građana svetinja i da ga ne treba davati onima koji svojim postupcima vrijeđaju žrtve i relativizuju najteže zločine počinjene u Bosni i Hercegovini.

Davno je Meša Selimović zapisao misao koja i danas bolno odzvanja:

„Vlast ili opasno kvari ljude, ili pokvarenim ljudima pruža šansu.“

Danas se moramo zapitati: kakvu vlast biramo i kakve vrijednosti tom vlasti dajemo legitimitet?
Nije dovoljno samo reći da je Izborni zakon Bosne i Hercegovine diskriminatorski. On je i rasistički jer omogućava kandidaturu ljudima koji slave ratne zločince i genocid! Moramo otvoreno govoriti i o njegovim posljedicama!

Ako izborni sistem omogućava da se na izbornim listama nađu ljudi koji javno relativizuju ili veličaju osobe pravosnažno osuđene za genocid i ratne zločine, onda je vrijeme da se ozbiljno zapitamo kakvu poruku takav sistem šalje žrtvama, porodicama ubijenih i budućim generacijama.

Zato javno pitam Centralnu izbornu komisiju BiH:

Zašto su i dalje na izbornim listama kandidati koji su prisustvovali sahrani Ratka Mladića, pravosnažno osuđenog za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine?

Govorimo o javnim funkcionerima i kandidatima na izborima, o njihovim javnim porukama i o odgovornosti koju nose pred građanima ove zemlje.

Praktično je cijeli politički vrh bh. entiteta Republike Srpske bio zastupljen na sahrani: Milorad Dodik, Željka Cvijanović, Siniša Karan, Savo Minić, Nenad Stevandić, Draško Stanivuković, Željko Budimir i brojni drugi zvaničnici.

Ali za mene nije ključno samo ko je bio tamo.
Ključno je šta su ti ljudi govorili o Mladiću i kako su ga predstavljali javnosti.

Posebno je teško ostati indolentan na izjave Draška Stanivukovića.

Nakon Mladićeve smrti Stanivuković je govorio o Mladiću kao čovjeku „duboko upisanom u istoriju“ srpskog naroda, o njegovoj „žrtvi“, te poručio da će njegovo „djelo i ime nastaviti da žive“.

A onda je 7. septembra, tokom izborne kampanje, sa sahrane objavio fotografiju uz poruku:

„Generale, neka je tvojoj majci hvala!...“

i dolazak na sahranu opisao kao „svetu dužnost, čast i zavjet“.

Ovdje više nije samo pitanje prisustva sahrani.To je pitanje javnog političkog djelovanja i poruka koje jedan kandidat šalje biračima.

Slična pitanja otvara i izjava Željke Cvijanović, koja je Mladića opisala kao komandanta „slavne Vojske Republike Srpske“ koja je, prema njenim riječima, „odbranila narod i granice Republike“, govoreći o njegovoj ulozi u ratu bez ikakvog osvrta na pravosnažnu presudu za genocid i ratne zločine.

I zato pitam CIK:

Gdje je granica?

Da li je moguće biti kandidat na izborima u Bosni i Hercegovini, istovremeno javno veličati ili afirmativno predstavljati osobu pravosnažno osuđenu za genocid, a onda očekivati da institucije koje trebaju štititi integritet izbornog procesa samo nijemo posmatraju?

Član 6.7 Izbornog zakona BiH daje CIK-u mogućnost izricanja sankcija, uključujući uklanjanje kandidata sa liste kada se utvrdi njegova lična odgovornost za povredu Izbornog zakona.

A sam CIK je na početku kampanje jasno poručio da neće tolerisati govor mržnje. Član CIK-a Suad Arnautović govorio je upravo o mogućnosti uklanjanja kandidata ukoliko se utvrdi njihova lična odgovornost, uz napomenu da se, kada postoje elementi krivičnog djela, može postupati i u saradnji sa Tužilaštvom BiH.

Zato ne tražim od CIK-a političku odluku.Tražim da radi svoj posao.

Pišem ovo kao građanin Bosne i Hercegovine koji još uvijek vjeruje u demokratiju, ali sve manje vjeruje u način na koji je živimo.
Ne pišem ovo da bih bilo kome određivao za koga treba glasati.

Ne pišem ni da bih jednu naciju, entitet ili političku grupaciju kolektivno označavao kao krivca.

Naprotiv.

Pišem upravo zato što vjerujem da demokratija nema smisla ako se politička odgovornost mjeri različitim aršinima, ako institucije šute pred moćnima i ako građanin nakon izbora dobije osjećaj da je njegov glas bio samo formalnost, poručio je Banjalučanin iz Švedske Edin Osmačević.