Gostujući na RTRS-u, Milorad Dodik ponovo je posegnuo za provjerenim receptom – glumljenjem zabrinutog zaštitnika naroda. Ovoga puta tema je cijena hljeba. Predsjednik Republike Srpske ocijenio je ponašanje pekara „nekorektnim“, zapitao se kako je moguće da je hljeb u Srbiji jednu marku, a kod nas dvije, te najavio mjere, sporazume, pa čak i osnivanje „državnih pekara“.

Međutim, ključno pitanje koje Dodik nije postavio glasi: zašto običan građanin danas nema novca da plati ni hljeb od 2 KM? Zašto je osnovna životna namirnica postala simbol siromaštva, a ne normalnog života?

Kada Dodik govori o cijeni hljeba, legitimno je pitati i – kakav hljeb on jede kod kuće? Da li je to onaj koji kupuju penzioneri sa minimalnim primanjima, radnici na ivici egzistencije i nezaposleni, ili neki drugi, daleko od svakodnevnice većine građana?

Problem u Republici Srpskoj nije u pekarima, nego u platama, penzijama i opštem ekonomskom stanju. Na Zapadu cijena hljeba iznosi između 3,5 i 8 KM, ali se tamo ona ne doživljava kao udar na dostojanstvo jer građani imaju prihode koji to mogu ispratiti. Kod nas je problem što su dvije marke previše – a to nije krivica pekara, nego politike.

Današnje stanje isključivi je rezultat političkog upravljanja i ekonomskog razaranja koje traje više od 20 godina. Upravo onog koje predvodi Milorad Dodik. Umjesto sistemskih rješenja, jačanja institucija, borbe protiv korupcije i stvaranja uslova za normalan život, javnosti se nudi populizam i traženje krivca u privredi.

Najava „državnih pekara“ i administrativnog određivanja cijena ne predstavlja rješenje, već priznanje neuspjeha. Kada vlast ne zna ili ne želi da popravi standard građana, ona pokušava kontrolisati posljedice vlastite politike.

Hljeb nije preskup. Preskupa je cijena dvadeset godina pogrešnih odluka. Za to odgovornost ne mogu snositi pekari – već oni koji već decenijama upravljaju i urnišu ovom zemljom.