Odbrambena pozicija BiH trideset godina nakon Dejtona: između blokada i iluzije da će nas neko drugi čuvati!

Piše: Edin Osmančević

Danas sam učestvovao na sesiji Kruga 99, posvećenoj temi „Odbrambena pozicija Bosne i Hercegovine trideset godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma“, na kojoj je uvodničar bio Adil Kulenović i Sead Jusić, nekadašnji zamjenik ministra odbrane BiH. Tema nije bila samo vojna, nego duboko društvena i politička — pitanje opstanka i odgovornosti države prema vlastitim građanima.

Nažalost, stanje u Bosni i Hercegovini mene ne iznenađuje. Ono što se danas vidi u oblasti odbrane samo je odraz šire slike — sistemske paralize i političkih opstrukcija koje već tri decenije razaraju državu iznutra. Iza svakog neuspjeha, iza svake neprovedene reforme, stoji ista logika: blokiraj, odugovlači, ucjenjuj i čekaj da neko drugi riješi.
Trideset godina poslije: mir bez sigurnosti i država bez volje
Dejtonski mirovni sporazum zaustavio je rat, ali nije izgradio funkcionalan mir.
Njegova struktura — etnička, neprincipijelna i kratkoročna — stvorila je sistem koji ne može sam sebe obnoviti. Danas, trideset godina kasnije, imamo institucije bez snage i građane bez povjerenja.

Oružane snage Bosne i Hercegovine, koje bi trebale biti ponos i garancija države, postale su simbol tog rasula. Njihov rad se često blokira iz političkih razloga, a ključne odluke o odbrani ne donose se prema sigurnosnim potrebama BiH, nego prema interesima stranaka i centara moći izvan njenih granica.
I sve to prolazi uz poznato opravdanje: “Neće nas.”
Kao da nas neko treba više od nas samih.

Kao da naša sigurnost, budućnost i dostojanstvo ovise o tuđoj dobroj volji.
Taj porazni mentalitet “neće nas” postao je izgovor za svaku neodgovornost i svako prepuštanje. Umjesto da izgradimo državu koja odlučuje, mi smo pristali da živimo u državi koja čeka. A čekanje je najopasniji oblik kapitulacije.

Pouka iz Švedske: odgovornost, ne čekanje
Samo pogledajmo na trenutak Švedsku. Preko noći je ušla u NATO uprkos decenijskim opstrukcijama javnosti !

Prije nešto više od godinu dana, švedsko Ministarstvo za civilne i krizne situacije distribuiralo je svim domaćinstvima letak „Ako dođe do krize ili rata“ (Om krisen eller kriget kommer).
Svaki građanin Švedske zna šta mu je činiti ako dođe do napada, nestanka energije, kibernetičkih prijetnji ili prekida opskrbe. Svaka općina zna koje su joj obaveze, svaka institucija ima plan, a svaka lokalna zajednica ima odgovornost.
To je ono što znači odgovorna država.

Švedska ne čeka da je “neko hoće”. Ona se sama priprema, gradi kapacitete i edukuje građane. Ne iz straha — nego iz svijesti da mir nije poklon, nego svakodnevna obaveza.

Bosna i Hercegovina u opasnom okruženju
Dok se u regionu odvija jasno vidljivo naoružavanje susjednih država, Bosna i Hercegovina ostaje blokirana i nemoćna. I dok drugi modernizuju vojsku, mi se još sporimo o nadležnostima, komandama i entitetskim saglasnostima.

Naš sistem odbrane ne slabi zato što nemamo resurse, nego zato što nemamo političku volju. Zato što je lakše reći “neće nas”, nego priznati da sami sebe nećemo.
Ali svaka ozbiljna država zna da pasivnost ima cijenu.
A ta cijena se uvijek plaća ljudima — ne političarima.

Vrijeme za zaokret: od čekanja ka odgovornosti
Bosna i Hercegovina mora napustiti mentalitet zavisnosti.
Vrijeme je da shvatimo da su Oružane snage BiH i sistem civilne zaštite odraz naše zrelosti, a ne puke forme propisane Dejtonom. Da li iko u državi uzima u obzir činjenicu da u dijaspori takođe živi preko 2 miliona njenih građana različitih profila i kompetencija ; doktora, inžinjera, IT stručnjaka pa i onih koji su završili strane vojne akademije?
Njihovo povezivanje i institucionalno uvezivanje sa domovinom je resurs na koji se mora računati uzeti u obzir prilikom eventualne agresije i rata!

Naoružavanje susjednih zemalja, otvoreni politički utjecaji i rast militarizacije u regiji zahtijevaju da BiH, u skladu s međunarodnim pravom i vlastitim interesima, preduzme konkretne mjere zaštite ljudi, dobara i teritorijalnog integriteta.

To ne znači utrku u naoružanju, već odgovornost — prema sebi, prema državi i prema budućnosti.
Trideset godina nakon Dejtona, moramo odlučiti:
hoćemo li i dalje živjeti u uvjerenju da “neće nas”,
ili ćemo konačno pokazati da mi hoćemo sebe.

Država u kojoj nam se nameće retorika “ neće nas “ — i gdje se nijemo posmatra njeno podrivanje ne može očekivati da je drugi brane! Budimo budni!