Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine, politički, kulturni i historijski centar države. No, njegov stvarni administrativni kapacitet ne prati tu ulogu. Grad funkcionira kao jedinica lokalne samouprave s ograničenim nadležnostima, dok ključne funkcije urbanog razvoja, komunalne infrastrukture i javnih usluga obavljaju kantonalna ministarstva i općine. Stručnjaci upozoravaju da ovakav model ne odgovara evropskim standardima, niti potrebama građana.

Daytonski Ustav Bosne i Hercegovine nominalno definira Sarajevo kao glavni grad, ali bez zakona koji bi precizno uredio njegov status.

Ekspert za ustavno pravo Kasim Trnka u razgovoru za Fenu ističe da pozicija Sarajeva "uopće nije funkcionalna", te da su "rješenja Ustava Federacije BiH doprinijela tome da je svedeno na četiri gradske općine i da je na taj način prekinuto normalno tkivo gradskog života".

Prema njegovom mišljenju, kompletna sarajevska kotlina, uključujući Ilidžu i Vogošću, trebala bi biti grad Sarajevo.

Profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, koji predaje predmet "Javna uprava", Elmir Sadiković dodaje da su se Ustav Kantona Sarajevo, kao i federalni, izdvojili kao najvažniji pravni akt koji definira trenutni samoupravni položaj Grada Sarajeva, ali da taj okvir nije dovoljan za funkcionalnu metropolu.

Grad Sarajevo je, kako kaže, ustrojstveno slabiji od općina koje ga čine, jer nema direktno izabrane vijećnike ni gradonačelnika s demokratskim legitimitetom.

Akademik Mirko Pejanović podsjeća da je Sarajevo nekada funkcioniralo kao jedinstvena urbana, ekonomska i kulturna cjelina - što je omogućilo organizaciju Zimskih olimpijskih igara 1984. godine.

Grad je tada obuhvatao šest općina - Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo, Novi Grad, Ilidžu i Vogošću. Ta cjelina je promijenjena u vremenu rata.

Empirijsko istraživanje provedeno među vijećnicima Gradskog vijeća Sarajeva, a koje je objavljeno u publikaciji "Političko-pravni i zakonski položaj Grada Sarajeva u sistemu lokalne samouprave u BiH: mogućnosti reforme nadležnosti i teritorijalne organizacije", pokazuje da više od 90 posto njih smatra da Grad Sarajevo mora obuhvatati svih šest općina.

- Drugi prijedlog je da se vijećnici biraju direktno, po izbornim jedinicama, a ne delegatski iz općinskih vijeća - kaže Pejanović.

Grad Sarajevo funkcionira po delegatskom modelu - četiri gradske općine delegiraju po sedam vijećnika u Gradsko vijeće, koje potom bira gradonačelnika.

Profesor Sadiković upozorava da gradonačelnik može biti bilo ko, osoba bez suštinskog demokratskog legitimiteta, dok Trnka ocjenjuje da taj sistem ima potpuno neobjašnjiv legitimitet i da grad se drži na niskim granama.

Pejanović predlaže direktan izbor gradonačelnika, što bi, kako kaže, donijelo politički kapacitet, a ne samo formalne nadležnosti.

- Onda bi to bio jedan mandat koji ima političku snagu da vodi grad i odgovara za njega - kaže on.

Grad Sarajevo ima nadležnosti u oblastima od šireg urbanog značaja - vodosnabdijevanje, upravljanje otpadom, javni prijevoz, ali upravo tu dolazi do preklapanja s općinama i Kantonom.

Iz Ministarstva pravde i uprave Kantona Sarajevo ističu da se problemi rješavaju ad hoc dogovorima, što dugoročno nije održivo.

- Kanton potpuno dominira nad pozicijom Sarajeva. Pravne praznine nastaju u prostornom planiranju, upravljanju infrastrukturom i komunalnim poslovima, a građani ostaju bez efikasne i predvidive uprave - kaže Trnka, dodajući da Kanton odlučuje koliko će se sredstava odvojiti za Grad.