Dok evropske vrijednosti sve češće postaju tema političkih govora, deklaracija i zvaničnih izjava, njihova primjena u praksi ponekad zvuči kao loša šala.

Takav je i slučaj sa Zoranom Galićem – bivšim direktorom Granične policije BiH, optuženim za organizirani kriminal, mito i krijumčarenje – koji već 14 mjeseci nesmetano boravi u Hrvatskoj, članici Evropske unije, izmičući ruci pravde, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.

-Nije Galić jedini. Hrvatska, uprkos međunarodnim potjernicama i pravomoćnim sudskim rješenjima o izručenju, sve češće postaje utočište za osobe koje bježe od bosanskohercegovačkog pravosuđa. Pitanje koje se logično nameće: zašto Hrvatska odbija da poštuje vlastite pravne odluke i međunarodne obaveze?

EU vrijednosti – samo deklarativno?

Hrvatska, kao članica Evropske unije, obavezala se na poštovanje vladavine prava, međunarodne saradnje i borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala. No, ponašanje institucija, naročito u slučajevima koji uključuju osumnjičene iz BiH, pokazuje zabrinjavajući stepen političkog oportunizma i etnonacionalne selektivnosti.

Konkretno, slučaj Galić je više od pravnog problema – on je simptom sveprisutne političke hipokrizije. Sudovi su odradili svoje: izručenje je odobreno i potvrđeno na svim instancama, uključujući i Ustavni sud, a konačna odluka leži u rukama ministra pravosuđa Damira Habijana. Međutim, mjeseci prolaze, a ministar šuti.

Zašto? Zato što je zakon dozvolio da konačna odluka bude diskreciono pravo političkog funkcionera. Drugim riječima – sve što pravosudni sistem odluči, može biti obezvrijeđeno političkom kalkulacijom. I to u zemlji članici EU.

Šta to poručuje Bosni i Hercegovini?

Ovakvo ponašanje Hrvatske šalje jasnu poruku BiH: vaše pravosuđe nam nije dovoljno vjerodostojno, vaši sudski postupci nisu fer, a vaše međunarodne molbe nisu prioritet. Čak i kada postoji međunarodna potjernica i zakonska osnova za izručenje – Hrvatska može, i hoće, ignorirati pozive na saradnju.

Advokati poput Galićevog, pozivajući se na nedostatak reciprociteta, igraju na kartu političke nesigurnosti i neravnopravnih odnosa između dvije zemlje. Ali ta logika ne bi smjela imati mjesto u sistemu koji se zalaže za jednake zakone za sve i za međunarodnu pravnu pomoć koja nije selektivna.

Odnos Republike Hrvatske prema BiH je više nego tutorski i potcjenjivački i u stilu je Milanovićeve izjave o “sapunu i dezodoransu” za BiH!

Gdje je Evropska unija?

Šutnja Brisela je jednako problematična kao i ponašanje Zagreba. Ako EU zažmiri na očigledno obstruisanje pravde od strane svoje članice, šta to govori o ozbiljnosti njenog pristupa pravnoj državi i regionalnoj stabilnosti?

Ne bi li sama Evropska komisija morala reagovati kada članica koristi diskreciono pravo da blokira izručenje osobe optužene za međunarodni kriminal? Ne bi li se Evropski parlament trebao interesovati za to kako jedna članica pretvara svoje obale u "sanatorijume" za optužene bjegunce iz susjedstva?

Ako EU želi zadržati kredibilitet u regionu, onda ne može ignorisati ponašanje Hrvatske koje očigledno podriva pravdu i regionalnu saradnju. Jer ono što se danas događa sa Galićem, sutra može biti presedan za slične slučajeve.

Politika iznad pravde

Odugovlačenje izručenja Zorana Galića nije pravni, već politički čin. Hrvatska koristi zakonske rupe da štiti "svoje ljude" bez obzira na prirodu optužbi, a time šalje poruku da su nacionalna pripadnost i političke veze važnije od pravde.

Takvo ponašanje je ne samo štetno za odnose sa BiH, već i izdaja osnovnih principa na kojima bi Evropska unija trebala počivati.

Evropska unija mora jasno reći: ili ste pravna država za sve, ili niste pravna država uopšte. Bezakonje nas sve vodi u anarhiju, piše Osmančević.