Kandidatura Slavena Kovačevića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine ne govori najviše o njemu, nego o sistemu u kojem svi mi živimo, radimo i, nažalost, često odlučujemo i da ga napustimo.

Ona ogoljava narav ustavnog i izbornog poretka koji je po svojoj suštini diskriminatoran, zatvoren i duboko neprijateljski prema ideji građanina kao nosioca suvereniteta.

U Bosni i Hercegovini građani ne biraju građane – biraju se „Bošnjaci“, „Hrvati“ i „Srbi“, s unaprijed zadatim teritorijama, identitetima i političkim kavezima. U takvom sistemu stručnost, znanje, kompetencije i životne vrijednosti kandidata nisu presudni. Presudno je „šta si“ i „odakle si“, a ne „šta znaš“ i „šta možeš uraditi za društvo“.

Upravo zato je Kovačevićeva kandidatura važna. Ne zato što je on Hrvat iz Federacije – to je ustavna formalnost – nego zato što pokazuje apsurd sistema u kojem se građanin mora svesti na etničku oznaku da bi uopće imao pravo da se kandidira. Ako ne pristaneš na tu matricu, gubiš političku vidljivost i osnovna prava.

Još je apsurdnije to što diskriminacija ne pogađa samo „one druge“. Ja, kao građanin Bosne i Hercegovine s prebivalištem u Banjoj Luci, ne mogu glasati za kandidata čije vrijednosti, stavovi i politički principi odgovaraju mom svjetonazoru. Ne zato što ne želim, nego zato što mi to sistem zabranjuje. I to je čista, neskrivena diskriminacija.

Zar je normalno da se građaninu u 21. stoljeću kaže: imaš pravo glasa, ali samo za „svoje“ i samo na „svojoj“ teritoriji?

Bosni i Hercegovini danas ne trebaju etnički simboli, nego odgovorni ljudi. Trebaju nam predstavnici koji će donijeti bolji životni standard, zaustaviti depopulaciju, vratiti povjerenje u institucije i, prije svega, započeti stvarnu borbu protiv organizovanog, sistemskog kriminala. Najveći problem ove zemlje nije nedostatak „legalnosti“, nego činjenica da se legalnost godinama koristi kao alibi za kriminal, korupciju i održavanje statusa quo.

U takvom mafijaškom poretku, zakon ne služi pravdi, nego zaštiti moći.

Ne čudi nervoza i agresija koja prati Kovačevićevu kandidaturu. Ona ne dolazi od onih koji brinu o „legitimnom predstavljanju“, nego prije svega od protivnika građanske države – od onih kojima odgovara da građanin ostane taoc etničkog straha, a država zamrznuta u trajnoj krizi.

Kovačević nije prijetnja nijednom narodu. On je prijetnja sistemu koji se hrani podjelama, diskriminacijom i beznađem. A upravo zato njegova kandidatura ima političku i društvenu težinu daleko veću od izborne matematike.

Pitanje koje se postavlja nije ko je Slaven Kovačević, nego: da li u Bosni i Hercegovini uopće smijemo biti – građani?

Kovačević nije rješenje svih problema ove zemlje. Ali reakcije na njegovu kandidaturu jasno govore ko se čega boji. Ne boje se oni njega. Boje se ideje da bi jednog dana u Bosni i Hercegovini moglo biti normalno da građanin bira građanina – bez etničke dozvole, bez teritorijalne zabrane i bez straha.

A to bi za ovu političku kastu bio kraj sistema. I zato viču i nariču, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.