Kad vam komšija ili „prijateljska država“ odlaže otpad uz tvoju kuću.

Odluka Hrvatskog sabora da po hitnom postupku usvoji Zakon o izgradnji Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada na lokaciji Čerkezovac, tik uz granicu s Bosnom i Hercegovinom, nije tehničko pitanje, niti puka ispunjena obaveza prema Sloveniji, to je politička poruka koja bi se u najkrace mogla svesti na raniju krilaticu "sapuna i dezodoranasa". Ta poruka glasi: interesi Bosne i Hercegovine nisu važni, objesite ih mačku oko vrata!

Današnja vlast u Republici Hrvatskoj, predvođena HDZ-om, ovom odlukom još jednom je pokazala da nije prijatelj Bosne i Hercegovine, bez obzira na deklarativne izjave o „europskom putu“, „stabilnosti“ i „zaštiti Hrvata u BiH“. Prijatelj se ne ponaša tako da nuklearni otpad smješta na samu granicu susjedne države, u ekološki osjetljivom području, bez stvarne saglasnosti i uvažavanja zabrinutosti te države.

Čerkezovac na Trgovskoj gori nije prazna tačka na karti. To je prostor koji direktno ugrožava zdravlje ljudi u Unsko-sanskom kantonu, rijeku Unu, podzemne vode i dugoročnu sigurnost cijelog pograničnog područja. Donijeti zakon po hitnom postupku, dok se istovremeno govori o „procjeni utjecaja na okoliš“, znači unaprijed znati ishod te procjene. Sve ostalo je farsa.

Posebno je licemjerno pozivanje na međunarodni ugovor sa Slovenijom. Hrvatska ima obavezu da zbrine svoj dio otpada – ali nema pravo da taj teret prebaci na susjeda koji od toga nema nikakvu korist, već samo rizik. To nije evropska praksa, to je kolonijalna logika: problem se rješava tamo gdje se misli da će otpor biti slabiji.

Postavimo jednostavno pitanje: kako bi Zagreb reagovao da Bosna i Hercegovina odluči izgraditi spalionicu opasnog otpada ili deponiju uz samu granicu – iznad Dubrovnika? Kakva bi bila reakcija hrvatske javnosti, Sabora, Vlade, predsjednika države? Koliko bi sati prošlo prije nego što bi se digla politička, medijska i diplomatska uzbuna? Odgovor znamo. Takva odluka bila bi proglašena neprijateljskim činom.

Ali kada se isto radi Bosni i Hercegovini – onda se to naziva „tehničkim rješenjem“ i „ispunjavanjem međunarodnih obaveza“.

Reakcije institucija Bosne i Hercegovine, uključujući upozorenja ministra Staše Košarca, zasad su svedene na pisma, zabrinutost i diplomatske fraze. To nije dovoljno. Hrvatski sabor je donio zakon. To je konkretan potez. Na konkretan potez mora doći konkretan odgovor.

Bosna i Hercegovina mora odgovoriti recipročnom protivmjerom.

Prvo, treba razmotriti pokretanje međunarodnog spora pred relevantnim evropskim i međunarodnim tijelima, bez odlaganja i bez kalkulacija. Drugo, BiH mora zamrznuti ili usporiti svaku bilateralnu inicijativu s Hrvatskom koja zahtijeva saglasnost naših institucija – od infrastrukturnih projekata do energetskih i okolišnih pitanja – dok se ovo pitanje ne riješi. Treće, potrebno je institucionalno uključiti lokalne zajednice i pokrenuti međunarodnu kampanju koja će jasno pokazati da Hrvatska svoje ekološke probleme pokušava izvoziti preko granice.

Ako Hrvatska ima pravo da štiti svoje interese, ima ga i Bosna i Hercegovina. Ako Zagreb razumije samo jezik odlučnosti, onda je vrijeme da mu se tim jezikom i govori.

Ovo nije pitanje nacionalizma, niti „antihrvatske politike“. Ovo je pitanje suvereniteta, zdravlja ljudi i prava države da ne bude tretirana kao tampon-zona za tuđe opasne projekte. Ko u tome vidi „politizaciju“, taj ili ne razumije problem – ili svjesno radi protiv interesa Bosne i Hercegovine.

Bosna i Hercegovina mora jasno staviti do znanja da se dobrosusjedski odnosi ne mogu graditi na ekološkom ucjenjivanju. To znači: pokretanje međunarodnih pravnih postupaka, blokadu ili uslovljavanje bilateralnih projekata koji zavise od saglasnosti BiH, te aktivno uključivanje evropskih institucija i javnosti.

Ako Zagreb razumije samo logiku pritiska, onda je vrijeme da se ta logika primijeni. Ovo nije pitanje ideologije ni nacionalizma. Ovo je pitanje zdravlja ljudi, zaštite prostora i elementarnog poštovanja države.

Jer ako je neprihvatljivo imati spalionicu otpada iznad Dubrovnika, onda mora biti jednako neprihvatljivo imati nuklearni otpad na granici s Bosnom i Hercegovinom. Sve drugo je čisto licemjerje, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.