Javni nastupi zastupnice u Europskom parlamentu Željane Zovko predstavljaju paradigmatski primjer normativne disonance između deklarativnog pozivanja na „europske vrijednosti“ i stvarne političke prakse koja se u kontinuitetu oslanja na etničku ekskluzivnost, pravnu selektivnost i institucionalnu lojalnost partikularnim interesima.
Tvrdnja da pojedini kandidati „nemaju moralno pravo“ sudjelovati u političkom procesu zahtijeva jasnu definiciju kriterija moralnosti. U liberalno-demokratskoj teoriji, moralno pravo na kandidaturu ne proizlazi iz etničke pripadnosti, stranačke ortodoksije ili „legitimnog predstavljanja“, nego iz poštivanja ustavnog poretka, jednakosti građana i vladavine prava. Upravo su to principi koje politički projekti koje Zovko sustavno zastupa godinama dovode u pitanje.
Zovko iznosi generalizirajuću tvrdnju da u Bosni i Hercegovini „morala nema“, dok istovremeno ona implicitno izuzima vlastitu političku poziciju iz tog okvira. Međutim, takvo izuzeće nije analitički održivo. Naprotiv, dugogodišnje ignoriranje presuda Europskog suda za ljudska prava (Sejdić–Finci, Zornić, Pilav, Kovačević) od strane političkih struktura koje ona podržava predstavlja strukturalni oblik političkog nemorala, jer svjesno održava sistem diskriminacije koji je nespojiv s temeljnim normama Europske unije.
Komentari na račun ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića dodatno razotkrivaju autoritarnu dimenziju tog diskursa. Kritika da „nije smio ništa reći“ na zajedničkom panelu ne odnosi se na sadržaj politike, nego na odstupanje od unaprijed zadane hijerarhije govora. U takvom modelu, politički govor nije sredstvo deliberacije, nego instrument discipliniranja.
Posebno je problematična odluka o otkazivanju dolaska u Sarajevo uz obrazloženje „sigurnosnih razloga“. U gradu koji je redovna destinacija visokih međunarodnih zvaničnika, takva tvrdnja ne može se razumjeti izvan simboličkog konteksta. Ona ne ukazuje na objektivnu prijetnju, već na odbacivanje političkog prostora u kojem je moguće javno osporavanje vlastitih stavova. To nije sigurnosna procjena, nego strategija izbjegavanja demokratske odgovornosti i ponižavanjw pozicije koju obavlja u Evropskom parlamentu.
U političkoj filozofiji, moral javne funkcije ne mjeri se retoričkom osudom drugih, nego spremnošću da se vlastita moć podvrgne kritici, pravu i jednakosti. U tom smislu, diskurs Željane Zovko ne pati od nedostatka moralnih izjava, nego od nedostatka moralne koherentnosti.
Problem nije u tome što u Bosni i Hercegovini „nema morala“, nego u tome što određene političke elite moral svode na instrument očuvanja privilegija, dok istovremeno delegitimiraju svaki pokušaj da se politički poredak uskladi s evropskim pravnim standardima.
Željana Zovko je političarka čiji je moralni kredibilitet davno potrošen amoralnim distrahiranjem i osporavanjem izgradnje građanske BiH, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.
