Revizionizam bez granica: Kako politički vrh entiteta RS-aa negira historiju i oživljava aveti prošlosti!

Sta očekivati od političara poput Ognjena Bodiroge i Nenada Stevandića koji ne pokazuju spremnost na elementarno poštovanje historijskih činjenica? Kada se porodično i ideološko nasljeđe, čak i kada je povezano s kolaboracionističkim strukturama, ne preispituje nego afirmira bez ikakve kritičke distance, teško je govoriti o iskrenoj namjeri da se društvo suoči s vlastitom prošlošću. Kratko Ognjen i Nenad su obični manipuatori uživljeni u političke funkcije koje ne zaslužuju jer rade protivno interesu mira, stabilnosti i zajedničkog života na prostorima BiH.

Ovdje se ne radi samo o Drugom svjetskom ratu. Radi se o tome kakvo društvo se gradi danas: ono koje počiva na činjenicama, odgovornosti i antifašističkim vrijednostima – ili ono koje svjesno oživljava aveti prošlosti zarad kratkoročnih političkih ciljeva.

Rasprava koju su otvorili Nenad Stevandić i Ognjen Bodiroga predstavlja školski primjer politički motivisanog historijskog revizionizma – selektivnog reinterpretiranja prošlosti s ciljem oblikovanja savremenih identiteta i političkih narativa, a ne traganja za istinom.

Prije svega, važno je razdvojiti dvije stvari: legitimnu potrebu da se svi ratni zločini osude, i pokušaj da se kroz tu potrebu izvrši relativizacija jasno utvrđenih historijskih činjenica. Upravo je Mirsad Duratović insistirao na prvom – univerzalnoj osudi zločina, bez obzira na ideološki predznak počinilaca. Međutim, reakcije Stevandića i Bodiroge pokazuju da im cilj nije bio proširenje okvira odgovornosti, nego njegova zamjena.

Tvrdnje poput one da su Mladen Stojanović i Petar Drapšin ubijeni od strane OZNE, a ne četnika, nisu samo historijski neutemeljene nego i dio šire strategije zamjene teza. Historiografija bivše Jugoslavije, ali i brojni savremeni istraživači, jasno dokumentuju odgovornost četničkih struktura za niz zločina, uključujući i likvidaciju Stojanovića. Pokušaj da se ti događaji reinterpretiraju bez dokaza predstavlja ne akademsku raspravu, nego političku manipulaciju.

Još problematičnije su Bodirogine tvrdnje, koje prelaze iz revizionizma u otvoreni negacionizam. Negiranje bitaka poput Bitke na Sutjesci ili ismijavanje kulturnog naslijeđa kao što je film Valter brani Sarajevo nije samo osporavanje pojedinačnih narativa, nego pokušaj brisanja čitavog antifašističkog pokreta iz kolektivnog sjećanja. Takav pristup je opasan jer razgrađuje temeljne vrijednosti na kojima je poslijeratna Evropa izgrađena – prije svega antifašizam.

Posebno je indikativno veličanje Draža Mihailović kao komandanta “jedine regularne vojske”. Ova tvrdnja zanemaruje kompleksnost Drugog svjetskog rata na prostoru Jugoslavije, uključujući i dokumentovanu saradnju dijela četničkog pokreta s okupatorskim snagama. Označiti takav pokret isključivo kao “regularnu vojsku” znači svjesno ignorisati historijske izvore koji govore o kolaboraciji, etničkom nasilju i zločinima nad civilima.

Revizionizam ovog tipa ima i dodatnu dimenziju – pokušaj delegitimizacije identiteta drugih. Bodirogina tvrdnja da “bosanska nacija postoji od 1992.” nije historijski argument, nego politička poruka usmjerena na osporavanje kontinuiteta i identiteta jednog naroda. Time se rasprava o prošlosti pretvara u sredstvo savremenih političkih sukoba.

Suštinski problem ovakvih istupa nije u tome što oni nude “drugačije mišljenje”, nego što sistematski potkopavaju osnovne principe historijske metodologije: oslanjanje na izvore, kontekst i konsenzus relevantne naučne zajednice. Umjesto toga, nude narative zasnovane na ideologiji, ličnom identitetu i političkoj potrebi.

Zato je važno insistirati na jasnoj razlici: osuda svih zločina – da; relativizacija i negiranje – ne. Antifašistička borba u Jugoslaviji, sa svim svojim složenostima i kontradikcijama, ostaje historijska činjenica, a ne “mit”. Pokušaji da se ona izbriše ili preinači ne govore o prošlosti – nego o sadašnjosti i političkim ciljevima onih koji takve narative šire, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.