Bosna i Hercegovina danas ima instituciju koja bi trebala biti stub pravde i nezavisnosti, ali Tužilaštvo BiH je odavno prestalo da bude čuvar zakona. Umjesto toga, postalo je produžena ruka političkih elita, prije svega onih okupljenih oko Milorada Dodika i mreže vlasti koju on već godinama gradi u svim porama sistema.

Od pravde do poslušnosti

Posljednji slučaj, u kojem je zamjenik glavnog tužioca Džermin Pašić podnio krivičnu prijavu protiv glavnog tužioca Milanka Kajganića i tužiteljice Vedrane Mijović zbog obustave istrage protiv Dodika, Viškovića i Stevandića, još jednom je ogolio svu trulež unutar sistema. Svima je jasno da su najviši tužioci u državi aktivno spriječili procesuiranje političkog vrha Republike Srpske, jasno je da pravosuđe u BiH više ne djeluje po zakonu, nego po političkom nalogu.

Ovo nije slučaj koji se desio slučajno, niti je posljedica pojedinačne zloupotrebe. Ovo je rezultat dugogodišnjeg procesa zarobljavanja pravosuđa – procesa koji je počeo davno, uz pomoć političkih trgovina i imenovanja poslušnih kadrova na ključne funkcije.

Lanac poslušnosti kroz godine

Politički uticaj nad pravosuđem u BiH nije novost. Još od vremena Milana Tegeltije, bivšeg predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV), javnost je svjedočila kako se sudije i tužioci biraju po političkoj podobnosti, a ne po profesionalnosti.
Tegeltija, kojeg se često povezivalo s Dodikom, ostao je upamćen po aferi “Potkivanje” – skandalu u kojem je snimljen kako dogovara pogodovanje u predmetima za novčanu korist. Umjesto da ta afera bude presudan dokaz o korupciji u samom vrhu pravosuđa, sve se završilo kozmetičkim reakcijama, bez suštinskih posljedica. Tegeltija je otišao, ali je mreža koju je stvorio ostala netaknuta.

Upravo ta mreža nastavila je funkcionisati i nakon njega – prvo kroz Gordanu Tadić, koja je kao glavna tužiteljica selektivno vodila predmete i bila u otvorenim političkim vezama s nacionalnim liderima, a zatim kroz njenog nasljednika Milanka Kajganića, koji je sistem poslušnosti samo dodatno učvrstio.
Danas, kada se istrage protiv Dodika i njegovog okruženja obustavljaju bez pravnog osnova, postaje jasno da se lanac političke kontrole nad Tužilaštvom BiH nikada nije prekinuo. Naprotiv, on je postao sofisticiraniji — prikriven iza formalnih procedura, ali jednako efikasan u zaštiti moćnih.

Pravosuđe kao štit režima

Dok su građani izloženi represiji zbog dugova, protestnih objava ili sitnih prekršaja, političari koji otvoreno prijete državi i Ustavu prolaze bez ikakvih posljedica. Tužilaštvo BiH, koje bi trebalo da štiti ustavni poredak, pretvorilo se u mehanizam zaštite političkih interesa.

Slučajevi korupcije, zloupotrebe položaja i finansijskih malverzacija koji uključuju zvaničnike vlasti u Republici Srpskoj gotovo redovno završavaju u tišini — obustavljeni, prebačeni, zaboravljeni. Tužioci koji pokušaju da rade profesionalno bivaju sklonjeni, dok oni koji pokazuju poslušnost napreduju.

Evropa gleda – i ćuti

Međunarodna zajednica godinama izražava “zabrinutost” zbog stanja u pravosuđu, ali bez konkretne akcije. Evropska unija, OHR i OSCE već godinama upozoravaju na politizaciju VSTV-a, ali bez smjene kompromitovanih kadrova i bez jasne odgovornosti.
Rezultat je država u kojoj pravosuđe funkcioniše kao štit kriminala, a ne kao stub pravde. Država u kojoj Dodik i njemu bliski funkcioneri mogu nekažnjeno prijetiti secesijom, širiti mržnju i urušavati institucije, znajući da će u Tužilaštvu BiH naći — zaštitu, a ne protivnika.

Država bez pravde je država bez budućnosti – upravo no što Dodik i želi!

Bosna i Hercegovina mora odlučiti hoće li imati pravosuđe koje štiti zakon ili pravosuđe koje štiti moćnike. Ako se ovaj trend ne zaustavi, ako se ljudi poput Džermina Pašića ne zaštite, a kompromitovani tužioci i politički kadrovi ne smijene, BiH će definitivno izgubiti i posljednju šansu da postane pravna država.
Kada pravda postane roba, a tužilaštvo produžena ruka politike, onda zakon više ne važi za sve. Pravda odumire pred našim očima, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.