Stranci danas gledaju Bosance i Hercegovce kako slave uspjehe svoje reprezentacije i često se pitaju odakle dolazi toliko emocije. Gledaju hiljade ljudi kako plaču od sreće zbog jednog gola, jedne pobjede, jednog podignutog grba Bosne i Hercegovine. Gledaju navijače koji pjevaju iz dubine duše, kao da brane nešto mnogo veće od sportskog rezultata. I ne razumiju.

Ne razumiju jer ne poznaju put kojim je ovaj narod hodio.
Ne znaju da iza svakog osmijeha Bosanca često stoji cijela historija iskušenja. Ne znaju da je Bosna jedna od rijetkih zemalja koja je toliko puta bila napadana, osporavana, dijeljena, svojatana i ranjavana, a da je ipak ostala svoja. Ne znaju da su generacije Bosanaca i Hercegovaca odrastale slušajući priče o opstanku, o čuvanju kućnog praga, o čuvanju obraza i ljudskosti onda kada je bilo najteže ostati čovjek.
Od Kulina bana do današnjih dana, preko kraljeva, carevina, okupacija, ratova i stradanja, Bosna je stajala na vjetrometini historije. Na njenim leđima lomile su se ambicije moćnih, preko nje su crtane tuđe karte ali ostade prkosna i nepokorena.

Mnogi su vjerovali da će je pokoriti, da će je promijeniti, da će je izbrisati.
Ali nisu razumjeli jednu stvar. Bosna nije samo zemlja- Bosna je karakter.
Bosna je prkos koji ne vrijeđa nikoga, ali se ne saginje ni pred kim.
Bosna je dobrota koja ne traži ništa zauzvrat.
Bosna je duša koja nakon svakog pada nalazi snagu da ponovo ustane. I zato je opstala.

Nikada Bosna nije prijetila svijetu. Nikada nije gradila svoju veličinu na tuđoj nesreći. Njena najveća snaga bila je u tome što je umjela razlikovati pravdu od nepravde, istinu od laži, čovjeka od zvijeri i ljubav od mržnje. Upravo zato su je mnogi poštovali, a oni koji nisu, nikada je nisu uspjeli razumjeti.

Miroslav Krleža, jedan od najvećih južnoslavenskih književnika, osjetio je tu posebnost Bosne kada je govorio o stećcima.
„Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture... samo Bosna ima spomenike. Stećke.“
I zaista, šta je stećak? To nije samo kamen. To je zavjet. To je poruka kroz stoljeća.
To je Bosanac koji stoji uspravno. Podigao glavu prema nebu.
Podigao ruku kao znak slobode.
I ono što je Krleža primijetio odzvanja kroz cijelu našu historiju: nigdje nema stećka na kojem Bosanac kleči kao rob.
Jer Bosna je mnogo puta bila ranjena, ali nikada nije naučila da kleči.
To je ono što danas vide milioni ljudi kada gledaju Bosnu i Hercegovinu na sportskim terenima. Oni ne vide samo reprezentaciju. Oni vide narod koji je preživio. Narod koji je sačuvao svoju dušu. Narod koji uprkos svim iskušenjima nije izgubio vjeru u dobro.

Zato su naše pobjede drugačije. Kada velike sile pobjeđuju, one slave uspjeh.
Kada Bosna pobjeđuje, ona slavi opstanak. Svaka pobjeda nosi u sebi uspomenu na sve one koji su sanjali slobodnu, dostojanstvenu i uspješnu Bosnu. Na sve one koji su je voljeli više od vlastitog komfora. Na sve one koji su vjerovali u nju čak i onda kada su drugi sumnjali.
Zbog toga bosansko srce drugačije kuca kada se zavijori zastava sa ljiljanima iz historije ili današnja zastava Bosne i Hercegovine. Zbog toga oči zasuze kada se intonira himna. Zbog toga se grlo stegne kada cijeli stadion zapjeva ime svoje domovine.

To nisu obične emocije. To su stoljeća pretočena u jedan trenutak. To su generacije koje govore kroz nas. To je ljubav prema zemlji koja je toliko puta bila osporavana, a nikada pobijeđena.
Zato neka se niko ne čudi našim suzama. Neka se niko ne čudi našoj radosti.Bosanci i Hercegovci ne slave samo golove, medalje i pobjede. Oni slave činjenicu da je Bosna još tu. Da je preživjela. Da je ostala uspravna.

Da i danas, kao na stećku starom stotinama godina, stoji podignute glave pred svijetom.
I poručuje:
Bilo je carstava koja su nestala.
Bilo je vojski koje su iščezle.
Bilo je moćnika koje je historija zaboravila.
A Bosna je ostala.
Ostala sa svojim rijekama, planinama, džamijama, crkvama, stećcima, pjesmama i ljudima.
Ostala sa svojom dobrotom.
Ostala sa svojom dušom.
I dok god bude te duše, bit će i Bosne i Hercegovine, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.