Studentski protest u Novom Sadu pod nazivom „Šta znači pobjeda?“, na kojem su studenti iz Srbije predstavili osnovne tačke svog izbornog programa – lustraciju i Zakon o porijeklu imovine – otvorio je pitanja koja odavno prelaze granice Srbije.
Iako su studentski zahtjevi usmjereni ka vanrednim parlamentarnim izborima i promjeni političkog sistema u Srbiji, oni su ponovo aktuelizovali dilemu koja već godinama stoji i pred Bosnom i Hercegovinom: da li je moguće političko i društveno „čišćenje“ sistema bez suočavanja s prošlošću i porijeklom moći i bogatstva?
Lustracija – riječ koja u BiH gotovo ne postoji
Za razliku od Srbije, gdje se lustracija barem povremeno pojavljuje u javnom prostoru, u Bosni i Hercegovini se o njoj gotovo i ne govori. Razlog nije nepoznavanje tog koncepta, već njegova potencijalna razorna snaga po postojeći poredak
koji čini sve kako se on ne bi implementirao.
Lustracija podrazumijeva uklanjanje ili zabranu obavljanja javnih funkcija osobama koje su učestvovale u teškim zloupotrebama vlasti, kršenju ljudskih prava ili izgradnji represivnih i koruptivnih sistema. U postdejtonskoj BiH, takav proces bi neminovno otvorio pitanje ratnih i poratnih elita, privatizacija, političke kontrole institucija i dugogodišnje sprege politike, kapitala i etničkih narativa.
Upravo zato lustracija u BiH nema političke nosioce njegove implementacije. Lusteacija bi podjednako pogodila sve dominantne nacionalne stranke i njihove kadrove, bez obzira na etnički predznak. U sistemu koji počiva na ravnoteži straha i blokada, lustracija se doživljava kao prijetnja stabilnosti, a ne kao alat demokratizacije.
Dejton kao prepreka, ali i izgovor
Dodatni problem predstavlja i dejtonski ustavni okvir. Fragmentirana struktura države – dva entiteta, deset kantona i slab državnotvorni nivo – onemogućava jednostavno donošenje i sprovođenje jedinstvenog zakona o lustraciji.
Svaki pokušaj takvog procesa brzo bi bio sveden na entitetske nadležnosti i politička prepucavanja.
Zbog toga lustracija u BiH ostaje pretežno pusta želja građana za promjenama, i bez ozbiljne institucionalne ili društvene inicijative koja bi je pretvorila u politički zahtjev.
Zakon o porijeklu imovine u BiH postoji, ali ne djeluje
Za razliku od lustracije, Zakon o porijeklu imovine u BiH formalno postoji – ali fragmentirano i selektivno. Na državnom nivou ne postoji jedinstven zakon koji bi sistemski ispitivao nesrazmjer između prijavljenih prihoda i stvarne imovine nosilaca javnih funkcija.
U entitetu RS-u donesen je poseban zakon o ispitivanju porijekla imovine, dok se u Federaciji BiH ova oblast reguliše kroz poreske i krivične propise. Međutim, zajednički problem ostaje isti: zakoni se rijetko primjenjuju na politički najmoćnije aktere.
Imovina se često vodi na članove porodice, povezana lica ili se skriva kroz kompanije i off-shore aranžmane. Bez nezavisnih institucija i stvarne političke volje, zakon o porijeklu imovine ostaje instrument pritiska na političke protivnike, a ne sredstvo sistemske borbe protiv korupcije.
Studentski zahtjevi kao ogledalo BiH stvarnosti
Zahtjevi studenata u Srbiji imaju širi regionalni značaj jer pokazuju da nova generacija politiku ne posmatra samo kroz izbore, već kroz odgovornost, transparentnost i prekid kontinuiteta zloupotreba. Upravo te tri riječi nedostaju u bosanskohercegovačkom političkom diskursu.
Iako je BiH u složenijoj poziciji, studentski i građanski pokreti u Srbiji podsjećaju da promjene ne počinju u institucijama, već u društvenom pritisku. Lustracija i zakon o porijeklu imovine možda trenutno nisu realni politički projekti u BiH, ali njihovo potpuno odsustvo iz javne debate govori mnogo o prirodi sistema u kojem živimo.
Lustracija u Bosni i Hercegovini je tabu tema. O njoj se ne govori jer bi otvorila pitanja na kojima počiva čitav postdejtonski poredak: ratne i poratne elite, porijeklo bogatstva, kontrolu institucija i sistemsku nekažnjivost. U zemlji u kojoj je propitivanje imovine moćnika opasnije od nacionalističke retorike, lustracija se doživljava kao prijetnja „stabilnosti“, a ne kao demokratski alat. Dok god je suočavanje s odgovornošću tabu, Bosna i Hercegovina ostaje zarobljena država u kojoj je korupcija normalizovana, a pravda odložena na neodređeno vrijeme.
Studenti u Srbiji znaju kako treba! Znamo li mi?, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.
