Novogodišnja želja Bosni i Hercegovini za 2026. (sa sarkazmom, jer bez njega više ne ide).
Bosna i Hercegovina ulazi u 2026. godinu onako kako je izašla iz 2025: formalno mirna, suštinski paralizirana. Izbori su pred nama, reforme opet ispred nas, a odgovornost – kao i obično – nigdje na vidiku. U takvoj zemlji, novogodišnje želje ne mogu biti optimistične. Mogu biti samo iskrene.
”Konstitutivnim” ono što se uporno izbjegava želim ; više istine, više odgovornosti i puno više samokritike.
Srbima u Bosni i Hercegovini
Srbima bih u 2026. poželio godinu bez institucionalnog ucjenjivanja države čijim blokadama su institucijama i njen najveći neprijatelj. BiH je i vaša država, izgradnja autoput u BiH je važnija za vašu djecu od autoputa u Srbiji!
Nakon još jedne godine prijetnji povlačenjem iz zajedničkih organa, ignorisanja odluka Ustavnog suda i selektivnog poštivanja zakona, možda bi bilo osvježavajuće priznati da kriza nije nametnuta – nego proizvedena!
BH entitet Republika Srpska se u 2025. nije branio boljim životom građana, nego konstantnim konfliktom s “Sarajevom”, “strancima” i sudijama. Rezultat? Dugovi rastu, mladi odlaze, a politička elita se zaklinje u narod dok mu sistematski prazni budućnost. A vaše patriote sve bogatije koje vladaju iz zlatnih dvoraca! Zidovi plača na autobuskim stanicama i
pred humanitarnim organizacijama sve duži!
Hrvatima u Bosni i Hercegovini
Hrvatima bih u 2026. poželio da političku ravnopravnost prestanu tražiti isključivo kroz promjene izbornog zakona, dok im demografska realnost nestaje pred očima. HDZ je etnički protjerao Hrvate obečavajući im nemoguće! Sporazum Cvetković -Maček je prošlost - prestanite živjeti u zabludama!
Nakon još jedne godine u kojoj je “legitimno predstavljanje” bilo važnije od ekonomije, obrazovanja i opstanka povratničkih zajednica, bilo bi pošteno priznati da stalna blokada Federacije nije strategija – nego simptom.
Zagreb je i dalje važniji sagovornik od Sarajeva, a Mostar politička metafora cijele zemlje. U međuvremenu, Hrvati u BiH ostaju taoci politike koja im nudi zaštitu identiteta, ali ne i razlog da ostanu.
Bošnjacima u Bosni i Hercegovini
Bošnjacima bih u 2026. poželio da prestanu miješati državu s partijom i patriotizam s lojalnošću liderima. Nakon godine u kojoj su se pozivi na “odbranu BiH” koristili kao štit od svake kritike, možda je vrijeme da se prizna neugodno: institucije se ne ruše samo iz Banje Luke ili Mostara, nego i iz Sarajeva – tiho, kroz korupciju, nepotizam i političku trgovinu.
Bošnjaci se i dalje predstavljaju kao jedini istinski čuvari države, ali bez snage da se obračunaju s vlastitim političkim promašajima. Moralna prednost bez političke odgovornosti odavno je potrošena valuta. Da shvate da se država ne brani stalnim pozivanjem na žrtvu, nego nemilosrdnim obračunom s korupcijom – pogotovo kada dolazi “iz naših redova”. I da konačno prihvate da se patriotizam ne mjeri zastavama, nego funkcionalnim institucijama.
Međunarodna zajednica – počasni saučesnik
BiH u 2026. ulazi i s još jednim starim problemom: međunarodnom zajednicom koja zna sve, vidi sve, ali reaguje minimalno. I čiji predstavnici zarađuju ogromne plate za ništa! Visoki predstavnik postoji, ali autoritet mu važi selektivno; Evropska unija obećava, ali odgađa; a reforme se mjere papirologijom, ne stvarnim promjenama.
U takvom ambijentu, domaće elite su naučile jednostavnu lekciju: dovoljno je biti problematičan, ali ne previše – i sve će proći.
Floskule “ dogovorite se” - više ne prolaze !
Svima zajedno
Svima bih poželio da u 2026. prestanu živjeti u političkom teatru u kojem su narodi stalno ugroženi, a vlasti trajno neodgovorne. Da priznaju da ih ne dijele prošli ratovi, nego sadašnje krađe, kriminal i korupcija!
I da shvate da se BiH ne funkcioniše zbog svojih različitosti, nego zbog uporne odluke da se ništa suštinski ne promijeni jer tzv “ elitama” je danas med i mlijeko!
Ako 2026. opet prođe u čekanju “rješenja izvana” i optuživanju “onih drugih”, onda problem više neće biti politički sistem. Problem će biti društvo koje je pristalo da mu je stagnacija normalno stanje.
Poželio bih im svima da u 2026. prestanu glumiti da su taoci historije, a priznaju da su taoci vlastitih izbora – ili njihovog izostanka. Da shvate da ih ne dijele narodi, nego zajednički neuspjeh da smijene one koji žive od podjela. I da se, makar simbolično, dogovore oko jedne stvari: da je normalan život važniji od etničke pobjede koja nikad ne dolazi, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmačević.
