Aleksandar Vučić nije anomalija balkanske politike – on je njezin logičan proizvod. On je personifikacija kontinuiteta ideologije koja je devedesetih godina razorila gradove, uništila živote i normalizirala mržnju kao političko sredstvo. Njegova današnja uloga „stabilnog lidera“ nije prekid s tom politikom, nego njezina prilagodba novim okolnostima.
Piše: EDIN OSMANČEVIĆ (Geteborg)
Vučić je politički odrastao u okruženju koje je otvoreno zagovaralo rat, veličalo nasilje i dehumaniziralo druge narode. Bio je dio propagandnog aparata koji je opravdavao opsade, protjerivanja i masovna stradanja civila, a takva uloga nije puki „mladenački grijeh“, nego temelj na kojem je izgrađena njegova politička karijera. Nikada nije došlo do istinskog, nedvosmislenog raskida s tom prošlošću – samo do njezina prepakiranja. Takva politika nije bila samo retorička – ona je ostavila duboke, trajne posljedice po živote milijuna ljudi širom Balkana, osobito u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu.
Ono što Vučića čini posebno opasnim nije samo njegova prošlost, već činjenica da se on nikada istinski nije suočio s njom. Umjesto jasnog raskida s ideologijom koja je dovela do opsada, masovnih stradanja i etničkog čišćenja, on je tu ideologiju transformirao u suvremeniji, „uglađeniji“ oblik autoritarne vlasti. Nacionalizam je zamijenio kontrolom medija, pritisakom na institucije i proizvodnjom stalnog osjećaja ugroženosti, kako bi se društvo držalo u stanju straha i podjela. Prema međunarodnoj zajednici nastupa kao garant mira, dok unutar Srbije sustavno relativizira ratne zločine, štiti ili rehabilitira njihove ideološke korijene i guši svaki pokušaj društvenog suočavanja s istinom. Takva politika ne liječi rane – ona ih drži otvorenima.
Pod Vučićevom vlašću, Srbija nije postala društvo pomirenja, nego društvo straha, kontrole i manipulacije. Mediji su pretvoreni u propagandne megafone, institucije u produženu ruku vlasti, a javni prostor u poligon za stalno proizvodnju neprijatelja. Balkan se u toj matrici ne promatra kao prostor zajedničke budućnosti, već kao stalni izvor prijetnji koji opravdava autoritarizam i gušenje sloboda.
Njegova politika prema Bosni i Hercegovini, Kosovu i Hrvatskoj obilježena je istom logikom: nikada jasno priznanje odgovornosti, uvijek dvosmislene poruke, stalno balansiranje između prijetnje i navodne umjerenosti. To nije politika mira, nego politika zamrznutog sukoba – sukoba koji se ne vodi tenkovima, nego riječima, lažima i institucionalnim pritiskom.
Najdublje zlo koje je Vučić nanio Balkanu nije samo u njegovim riječima ili potezima, već u poruci koju utjelovljuje: da se ratna ideologija može preživjeti bez kazne, da se odgovornost može izbjeći, da se žrtve mogu zaboraviti ako se dovoljno dugo i glasno ponavlja vlastita verzija stvarnosti. To je poruka koja truje nove generacije i onemogućava stvarni prekid s nasilnom prošlošću.
Aleksandar Vučić nije simbol stabilnosti, već simbol neuspjeha balkanskih društava da se obračunaju s vlastitim zlom. Dok god takvi politički profili dominiraju, Balkan će ostati talac prošlih ratova, ne zato što ih se sjeća, nego zato što ih nikada nije istinski osudio.
Raskrinkavanje Vučićeve uloge nije čin mržnje prema jednom narodu, već čin solidarnosti sa svim žrtvama – bez obzira na ime, vjeru ili naciju. Bez istine nema pomirenja, a bez odbacivanja politike koju Vučić predstavlja, nema ni budućnosti za Balkan.
