Proteklog vikenda imao sam privilegiju da u svojstvu jednog od organizatora dočekam gradonačelnika Göteborga, Aslana Akbasa, na BiH Nordijskom forumu. Susret s njim bio je podsjetnik na ono što istinska inkluzivnost znači — ne u deklaracijama, ne u ustavima, nego u živom, svakodnevnom životu.

Kada je stigao, Akbas me zamolio za kratku konsultaciju prije svog obraćanja učesnicima foruma. Pitao me je, pomalo neodlučno:
“Da li je u redu da se obratim riječima ‘Dragi prijatelji’, ili bi trebalo, iz poštovanja, da kažem ‘Poštovane ekselencije’?”

Naslućujući njegovu skromnost i autentičnost, uzvratio sam pitanjem:
“Zašto biste odstupili od švedskog pozdrava? Zar nije prirodno da se gosti kod domaćina prilagode njemu, a ne obrnuto?”
Nasmijao se i rekao: “U pravu ste.”
I zaista — njegovo obraćanje je počelo jednostavno, ljudski:
“Dragi prijatelji.”

U tih nekoliko riječi, bez protokolarne ukočenosti, stalo je više dostojanstva i poštovanja nego u stotinama ceremonijalnih govora koje svakodnevno slušamo. A onda je uslijedilo ono što me duboko dirnulo: njegov govor o gradu koji vodi.

Govorio je o Göteborgu kao gradu u kojem 24% stanovništva ima strano porijeklo. Rekao je:
“Svijet je u Göteborgu, a Göteborg je u svijetu.”
Govorio je o inkluzivnosti — ne kao floskuli, nego kao principu po kojem grad diše. Govorio je o jednakosti pristupa, o povjerenju među ljudima, o tome da svako ko doprinosi zajednici ima pravo osjećati se njenim dijelom.
I dok sam ga slušao, pomislio sam na našu Bosnu i Hercegovinu, gdje se ljudi i dalje “ubijaju” od legalnog predstavljanja — gdje se više pažnje posvećuje etničkim kvotama nego ljudskim vrijednostima, i gdje je “drugi” još uvijek sumnjiva kategorija.

U zemlji gdje se političari zaklinju u “evropske vrijednosti”, a pri tom čine sve da isključe druge, vrijedilo bi da bar na trenutak zastanu pred primjerom Aslana Akbasa — Asirijanca iz Turske koji je danas gradonačelnik drugog po veličini grada u Švedskoj.

Šveđanima, vidite, nimalo ne smeta što njihov grad vodi čovjek koji nije rođen na njihovom tlu, ali koji je posvećen vrijednostima koje to tlo čine velikim.

Zato bi bilo krajnje korisno da naši “evropski” lideri — poput Dragana Čovića i njemu sličnih — dođu u Göteborg na čas inkluzivnosti kod Aslana Akbasa.

Tamo bi naučili da se pripadnost ne mjeri krvlju, imenom, ni nacijom, nego spremnošću da se gradi zajednica za sve.
Geteborg ima gradonačelnika koji svoje sugrađane oslovljava sa “dragi prijatelji”.
Bosna i Hercegovina još čeka svoje, piše Edin Osmančević.