Profesor Sead Turčalo upozorava da postoje trenuci u politici kad šutnja nije zlato, nego kapitulacija. Incident s njemačkom ministricom Annom Lührmann u Banjoj Luci bio je upravo takav trenutak.
Milorad Dodik, čovjek koji već godinama uporno, gotovo ritualno, testira granice suvereniteta Bosne i Hercegovine, ovaj put je otišao korak dalje: protjerao je visoku evropsku zvaničnicu, ne pravno i formalno, jer za to nema ovlasti, već simbolički. Dovoljno jasno i glasno da niko ne može ignorisati njegovu poruku. Njemačka ministrica je proglašena nepoželjnom osobom i „ispratio“ ju je entitetski MUP, čime je predsjednik jednog entiteta faktički preuzeo nadležnost države.
Pravno gledano, ovo je čista predstava. Ali upravo u toj predstavi leži prava opasnost. Suverenitet nije samo ono što piše u međunarodnim ugovorima i ustavima; on je i ono što se svakodnevno demonstrira, prakticira i živi. U stvarnom životu, simboličke radnje mogu imati jednako razorne posljedice kao i formalne odluke. Tako je Dodik, uprkos nedostatku formalnih ovlasti, praktično preuzeo ingerencije državnih organa i poslao poruku ne samo Njemačkoj već i cijeloj međunarodnoj zajednici da je RS njegova privatna država.
Ali ovaj čin je zapravo dio veće političke strategije. On sistematski, korak po korak, uspostavlja paralelnu stvarnost u kojoj RS već ima gotovo sve atribute suvereniteta. Ima svoje zakone koji, uprkos činjenici da ih je suspendirao Ustavni sud i da je insisticijama dozvoljeno da djeluju u obimu koji Dodik smatra odgovarajućim, suštinski ignoriraju državni nivo. Ima svoje institucije koje se ponašaju kao državne, i sada već otvorenu praksu protjerivanja stranih diplomata. Ovim simboličkim suverenitetom on lagano pomjera granice prihvatljivog i, što je još važnije, granice tolerancije međunarodne zajednice i državnih institucija Bosne i Hercegovine.
U toj strategiji simboličke moći Dodik postupa racionalan. Svaki njegov potez, koliko god izgledao provokativno, ima jasan cilj. Njegov fokus je na učvršćenju lične moći, oslabljivanju institucionalnog okvira i manipulaciji stavovima građana RS–a, koji trenutno većinski ne podržavaju njegove nepromišljene akcije. On se nada da će s vremenom usmjeriti njihovu lojalnost prema sebi, ignorirajući njihove interese i dobrobit. I, naravno, želi staviti Bosnu i Hercegovinu i cijelu regiji na dnevni red velikih sila, u kojem bi, kako vjeruje, entitet RS–a profitirao. On dobro razumije međunarodni kontekst.
Svjestan je trenutne globalne situacije – sukoba u Ukrajini, transatlantskih tenzija i globalnog rata tarifa – kao i toga da Rusija traži nove načine za stvaranje pritiska u Evropi. Dodik je stoga odlučio biti upravo ta poluga pritiska.
Ali pravi problem nije samo Dodikova opasna i proračunata igra. Problem je šutnja zvaničnog Sarajeva. Nakon skandala s ministricom Lührmann, institucije Bosne i Hercegovine nisu rekle ni riječ. Od diplomatskog skandala koji se desio u petakpodne do subote ujutro ni Predsjedništvo, ni Ministarstvo vanjskih poslova, ni Vijeće ministara nisu našli za shodno da se javno oglase ili se barem ta reakcija ne može pronaći bilo gdje u online svijetu. Time su Dodiku zapravo dali prešutno odobrenje za nastavak politike simboličkog suvereniteta i demonstrirali političku slabost kakvu on želi.
Šutnja državnih institucija u ovom kontekstu nije neutralna. Ona pravi djelatnu štetu. Umjesto odlučne reakcije, institucije su se povukle u defanzivu i pokazalo međunarodnim partnerima, ali i domaćoj javnosti, da država nema snage stati iza vlastitog suvereniteta. Ovim nečinjenjem ono što kolokvijalnk zovemo probosanske snage pomažu Dodiku da njegov paralelni suverenitet polako pretvara u novu realnost. Dan po dan, incident po incident, Dodik pokazuje da može gotovo sve, dok država BiH izgleda kao da ne može gotovo ništa.
U međuvremenu, Evropa zbunjeno gleda ka glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Očekuje reakciju koja nikako da stigne. Koliko će još puta državne institucije moći sebi priuštiti luksuz nijemog promatranja? Koliko dugo će tolerirati Dodikove političke predstave, računajući na reakciju međunarodne zajednice?
Ako se nešto uskoro ne promijeni, posljedica neće biti tek gubitak međunarodnog ugleda. Cijena će biti mnogo veća. To će biti dugoročno urušavanje suvereniteta države. Zvanično Sarajevo mora shvatiti da šutnja u ovom slučaju nije mudrost, već saučesništvo. Ako to ne shvate uskoro, Milorad Dodik će i dalje voditi svoju paralelnu državu, uvjeren da će jednom, prije ili kasnije, njegova predstava simboličkog suvereniteta postati stvarnost.
A onda će za reakciju biti prekasno.
(Preporod.info)
