Pobjeda Zohrana Kwamea Mamdanija na izborima za gradonačelnika New Yorka znači više od same promjene u najvećem američkom gradu. Ona je postala simbol nade za novu politiku – onu koja dolazi odozdo, iz stvarnih potreba građana, a ne iz ureda velikih donatora i interesa kapitala.

Mamdani, sin ugandskih i indijskih imigranata, prvi je musliman i čovjek južnoazijskog porijekla koji će voditi New York. Njegov program, jednostavan i radikalan u svojoj ljudskosti – kontrolirane najamnine, besplatni javni prijevoz, gradske trgovine s hranom, univerzalna briga o djeci – prepoznali su milioni građana kao nešto što se tiče njihova svakodnevnog života. I zato su ga izabrali.

No, Mamdanijeva pobjeda nije samo američka priča. Ona je dio šireg političkog buđenja koje pokazuje da se povjerenje vraća onima koji politiku razumiju kao javnu službu, a ne kao privatni profit.

Evropska refleksija: Göteborg i Aslan Akbas kao ogledalo promjene

Slične promjene već se događaju i u Evropi. U švedskom Göteborgu gradonačelnik je Aslan Akbas , čovjek turskog porijekla, koji je u Svedsku dosao kao 15-godišnjak i izgradio respektabilnu političku karijeru na vrijednostima solidarnosti, dostupnosti i poštenja. Njegova pobjeda pokazuje da građani sve više biraju kompetenciju i integritet umjesto porijekla, etničke pripadnosti ili partijskog pedigrea.

U tom svjetlu, pobjede poput Mamdanijeve i Aslanijeve postaju globalni simbol nove političke paradigme: građani više ne traže “spasitelje” iz starih struktura, nego iskrene ljude koji razumiju kako izgleda život s druge strane gradskih fasada – u stanovima s previsokim kirijama, u autobusima koji kasne, u školama koje nemaju dovoljno resursa.

Šta Bosna i Hercegovina može naučiti?

U Bosni i Hercegovini, gdje se gradonačelnici i lokalne vlasti često biraju prema principu “legalnog predstavljanja naroda”, a ne prema etičkom i stručnom kapacitetu, pobjede poput Mamdanijeve i Akbasa nose važnu lekciju.

Pravo pitanje nije ko nas predstavlja, nego kako nas predstavlja.

Dokle god se biraju političari koji pripadaju “našima”, a ne onima koji rade za sve, društvo ostaje zarobljeno u krugu etničkog i stranačkog monopola. Nasuprot tome, likovi poput Mamdanija pokazuju da je moguće – i potrebno – birati poštene, sposobne i empatične ljude, bez obzira na ime, porijeklo ili vjeru.

Sarajevo kao ispit zrelosti – a Banja Luka kao pitanje budućnosti!

Sarajevo je u posljednjim izbornim ciklusima pokazalo da postoji potencijal za promjenu. Iako politička scena još uvijek nosi tragove starih podjela, građani su počeli sve više vrednovati rezultate, integritet i otvorenost prema različitima. U gradu koji je stoljećima bio simbol multietničkog suživota, sve se češće čuje pitanje: može li Sarajevo biti grad u kojem se birač odlučuje po savjesti, a ne po naciji?

No, možda je još važnije pitanje – može li Banja Luka sebi jednog dana dozvoliti da na njenom čelu bude jednostavno građanin?
Ne “Srbin”, “Bošnjak” ili “Hrvat”, već građanin koji voli svoj grad i želi ga učiniti pravednijim, čišćim, zelenijim, modernijim.
Grad koji se ponosi svojim univerzitetom, rijekom, parkovima i ljudima – a ne zastavama koje dijele, nego idejama koje spajaju.

To pitanje nije provokacija. To je poziv na promišljanje o tome koliko smo, kao društvo, spremni vjerovati ljudima koji nude viziju, a ne identitet.

Zašto je važno kome dajemo svoj glas?

Građani New Yorka, kao i Göteborga, prepoznali su da njihov glas vrijedi više kad se daje čovjeku koji zna šta znači plaćati stanarinu, čekati javni prijevoz ili živjeti u skučenom budžetu.
Njihova odluka nije bila samo politička, već i moralna: birati pravdu naspram profita, solidarnost naspram sebičnosti, odgovornost naspram cinizma.

Ako želimo gradove u kojima se živi dostojanstveno – od Sarajeva do Mostara, od Tuzle do Banja Luke – moramo se odvažiti da prepoznamo i podržimo one koji to zaista mogu donijeti.

Promjena ne počinje u institucijama, nego u našoj svijesti da naš glas ima moć.

Zohran Mamdani je dokaz da politika može ponovno biti sredstvo slobode, a ne instrument moći.
Pitanje je samo – možemo li razbiti vlastite mentalne blokade i hoćemo li i mi to razumjeti na vrijeme, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.