Dodik i Čović šute pred fašizmom: Bratstvo važnije od kulture i humanizma!

Incidenti u Splitu i Zagrebu, gdje su manifestacije Dana srpske kulture prekinute upadima grupa muškaraca odjevenih u crno, nisu izazvali samo zabrinutost zbog porasta ekstremizma — već i pitanje: zašto šute oni koji se najčešće pozivaju na “legitimno predstavljanje” svojih naroda?

Policija u Hrvatskoj potvrdila je da nije bilo fizičkih napada, ali da su učesnici iz Srbije bili uplašeni i napustili prostorije uz pratnju policije.
Nekoliko dana poslije, političke reakcije iz BiH — izostale su potpuno.

Nijedna riječ osude od Milorada Dodika, ni od Dragana Čovića, lidera HDZ-a BiH.

Pakt koji šuti

Političko savezništvo Dodika i Čovića posljednjih godina opisuje se kao pakt stabilnosti — savez dva lidera koji se predstavljaju kao zaštitnici “legitimnih interesa” svojih naroda.
Zajedno nastupaju protiv, kako kažu, “majorizacije”, i zajedno insistiraju na “principu konstitutivnosti”.

Ali , kada su u pitanju napadi na kulturne događaje srpske manjine u Hrvatskoj — legitimni predstavnici iznenada nemaju ništa za reći.
Takva tišina postavlja neugodna pitanja:
da li se njihovo bratstvo temelji na principima, ili isključivo na političkoj koristi?

Dok se javno zalažu za zaštitu prava Srba u BiH i Hrvata u Federaciji, njihova reakcija izostaje upravo kada se te vrijednosti – na terenu – testiraju.

Selektivna solidarnost

Čović i Dodik godinama grade sliku političke stabilnosti kroz uzajamnu podršku.
Dodik brani Čovićeve zahtjeve za “legitimno predstavljanje Hrvata”, dok Čović u institucijama BiH štiti Dodikove interese u Republici Srpskoj.
Taj odnos, međutim, ne uključuje istinsku empatiju prema narodu koji obojica nominalno predstavljaju.

Njihova solidarnost ima granice — one su političke, ne moralne.

Osuda napada na Srbe u Hrvatskoj, ili kritika nacionalizma iz Zagreba, značila bi otvaranje pitanja koja obojica radije drže zatvorena: pitanja ratne retorike, ekstremizma i političke trgovine nacionalnim identitetom.

Legalni – ali ne i legitimni

Dodik i Čović često se nazivaju “legalnim i legitimnim” predstavnicima svojih naroda.
Ta fraza, ponavljana godinama, postala je politički štit iza kojeg se skriva manjak stvarne odgovornosti.

Legalnost im daju izbori, a legitimnost im daje tišina – ona koja se nameće kroz strah, lojalnost i osjećaj bezalternativnosti.
Ali kad se njihova tišina proteže na fašizam i prijetnje kulturi, postaje jasno da legalno i legitimno nisu sinonimi za moralno.
Predstavnik koji ne reaguje na napad na identitet, gubi pravo da tvrdi da ga brani.

Zajednički interes: status quo
U stvarnosti, Dodik i Čović ne dijele ideologiju — dijele interes.
Interes da BiH ostane duboko podijeljena, da svaka kriza potvrdi potrebu za “legitimnim liderima”, i da svaki oblik nacionalne tenzije učvrsti njihovu poziciju kao neizbježnih posrednika.

U tom okviru, napadi na kulturne programe Srba u Hrvatskoj ili Bošnjaka u RS-u nisu incidenti — oni su potvrda modela koji obojici koristi.
Što je društvo podijeljenije, to su njihove pozicije sigurnije.

Tišina kao strategija
Njihova šutnja nije znak neslaganja, već metoda.
Ona poručuje da se nacionalizam može tolerisati ako ne ugrožava politički poredak.
Da se o fašizmu ne govori ako ga ne prati oružje.
Da su manjine tema samo kad donose političke poene.
Takva tišina ne stvara mir, nego produžava strah.
I dok fašizam šapuće kroz navijačke pjesme i prijetnje, legalni i legitimni lideri računaju — koliko ta tišina vrijedi.

Šutnja koja nam sve govori

Incidenti u Splitu i Zagrebu nisu samo pitanje sigurnosti ni kulture.
Oni su ogledalo regiona u kojem su najglasniji o pravima naroda – nijemi kad se ta prava krše.
Dodik i Čović ostaju dosljedni: brane “legitimnost”, ali ne i vrijednosti koje bi je trebale opravdati.

A dok šute, fašizam govori slobodno.
I možda je upravo to najveća cijena njihove političke simbioze – savez koji ne gradi mir, nego
održava tišinu u kojoj su oni absolutni vladari, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.