Zašto danas više nema revolucija kakve smo izučavali u historiji – Francuske revolucije, radničkih pobuna, masovnih društvenih lomova koji su rušili nepravdu? Zašto, uprkos očiglednoj socijalnoj nejednakosti, većina ljudi ne izlazi na ulice?

Odgovor je neugodan, ali jednostavan: jer je velikom broju građana danas – dovoljno dobro da ne žele promjene.

U vrijeme historijskih revolucija, siromaštvo je bilo masovno, brutalno i sveprisutno. Danas, prema podacima Svjetske banke, udio ekstremno siromašnih u svijetu pao je ispod 9%. Taj podatak se često slavi kao civilizacijski uspjeh, ali se rijetko govori o njegovoj političkoj posljedici: stvoren je široki sloj ljudi koji ne živi dobro, ali živi dovoljno stabilno da brani status quo. Revolucije ne nestaju zato što je nepravda uklonjena, već zato što je neravnomjerno raspoređena i geografski podjeljena.

Bosna i Hercegovina je školski primjer takvog društva. Prema zvaničnim podacima Agencije za statistiku BiH, oko 17% stanovništva živi ispod relativne linije siromaštva, dok je više od 32% građana u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti. Svako treće dijete u BiH odrasta u domaćinstvu koje je izloženo tom riziku. Istovremeno, stopa nezaposlenosti mladih prelazi 30%, a hiljade visokoobrazovanih ljudi svake godine napuštaju zemlju.

Pa ipak – nema pobune, niti ozbiljnijih protesta.

Jedan od razloga je i u društvenoj strukturi. Formirana je široka većina građana sa solidnim prihodima, često vezanim za javni sektor, budžetske institucije ili stabilne privatne firme. Oni imaju kredite, stanove, automobile i minimum sigurnosti. Ta većina ne osjeća potrebu da se bavi razvojem nauke, tehnologije, obrazovanja ili sistemskim reformama. Njih ne zanima kakvo će društvo biti za deset ili dvadeset godina – važno je da je njima danas dobro. Sve dok plata liježe, šuti se.

U toj šutnji posebno poražava potpuni izostanak empatije. Ljudi koji žive u siromaštvu, često sa mjesečnim primanjima ispod 600 KM, predstavljaju se kao lični promašaji. Građanima u dužničkom ropstvu poručuje se da su sami krivi. Radnicima na određeno, samohranim majkama, penzionerima sa minimalnim primanjima – svima se šalje ista poruka: snađi se sam. Njihova djeca, koja nemaju pristup kvalitetnom obrazovanju, digitalnim alatima ili društvenim mrežama moći, unaprijed su osuđena na društvenu marginu.

Takav odnos proizvodi ono što danas razara BiH iznutra – kulturu šutnje. Šutnje pred činjenicom da minimalna plata ne pokriva osnovne troškove života. Šutnje pred urušavanjem javnog zdravstva i obrazovanja. Šutnje pred korupcijom koja godišnje odnosi stotine miliona maraka. Šutnje pred činjenicom da se društvo dijeli na one koji imaju i one koji više nikada neće imati.

U toj tišini, mediji često postaju puki posmatrači, a ne korektiv društva. Jer zašto bi novine mijenjale društvo, kada su njihovi čitatelji, oglašivači i politički pokrovitelji – zadovoljni postojećim stanjem?

Zato je važno naglasiti rijetke pozitivne primjere u regionu koji dokazuju da su zadrzali moralne norme i od njih ne odstupaju. Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević pokazao je to zabranom nastupa Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu, jasno poručivši da javni prostor ne smije biti mjesto normalizacije netolerancije i ideološkog ekstremizma. Ta odluka nije bila komforna niti popularna za sve, ali je pokazala ključnu stvar: javna funkcija podrazumijeva odgovornost, a ne kalkulaciju. Suprotstaviti se nepravdi znači riskirati – ali i vratiti smisao politici, moralu i etici.

Društva ne propadaju zbog siromašnih, već zbog ravnodušnih. Revolucije ne izostaju zato što je svima dobro, već zato što je većini – dovoljno dobro da okrene glavu.

Historija nas uči jednu neumoljivu lekciju: nepravda koja se dugo ignoriše nikada ne nestane, nezadovoljstvo se produbljuje a empatija gasi. Čeka se trenutak kada nepravda cijenu šutnje ispostavi na računu svima, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.