Kada bivši ministar policije Nermin Pećanac javno ukaže na selektivnost pravosuđa, to nosi posebnu težinu. Druga Nermina poznajem dovoljno dugo i njegov moralni i etički kredibilitet je za mene neupitan jer je uvijek reagovao u interesu bh. društvene zajednice i zaštite običnog građanina, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.

-On podsjeća na činjenicu da su društvene mreže mjesecima bile preplavljene snimcima „Pantera“, a da nijedna agencija za provođenje zakona nije reagovala – sve dok se nije pojavio muškarac sa Vratnika koji je prijavio da je bio pretučen i ucijenjivan. Tek tada je sistem krenuo u akciju.

Puno je pitanja! Zašto pravosuđe reaguje sada, a nije reagovalo ranije?

Odgovor je jednostavan i porazan: zato što institucije u BiH ne djeluju proaktivno i jednako prema svima, već selektivno, često tek kada slučaj postane politički ili medijski pritisak. Ako nasilje ili kriminal ostane bez formalne prijave, pravosuđe se ponaša kao da ne postoji – iako im je dužnost da reaguju i na javno dostupne dokaze.

Zašto se stranka kojoj pripada spomenuti sa Vratnika nikada nije ogradila od svog člana?

U ozbiljnim demokratijama, političke partije odmah distanciraju svoje ime od osoba koje su povezane s kriminalom ili nasiljem. Koliko znam čovjek sa Vratnika je član SDP ili je to bio? Zašto ćute i na taj način pokažu odgovornost?

U BiH je, nažalost, obrnuto – političke partije često štite svoje kadrove, čak i kada se njihova imena povezuju sa najtežim slučajevima. Time partije poručuju građanima da je partijska lojalnost važnija od morala, zakona i povjerenja javnosti.

Zašto pravosuđe ima dvostruke aršine?

Jer je zarobljeno interesima. Jer su neki ljudi „nedodirljivi“, dok se na drugima trenira strogoća. Jer ista pravila ne važe za politički i ekonomski moćne kao za obične građane. To se najbolje vidi u slučajevima pedofilije, kada javnost sa užasom gleda kako uhvaćeni pedofili izbjegavaju zatvor, otkupljuju kazne ili dobijaju minimalne sankcije.

Ovdje dolazimo do ključnog etičkog pitanja: ako znamo da su zatvorske kazne za pedofile male, da se one često mogu otkupiti novcem, koliko je onda naše društvo zaista spremno zaštititi vlastitu djecu? Ako su oni koji bi trebali biti najstrože kažnjeni zapravo privilegovani kroz rupe u sistemu, šta to govori o vrijednostima pravosuđa?

Primjer Memića
Dženan Memić je postao simbol borbe protiv nepravde. Njegov otac, Muriz Memić, morao je prodati kuću kako bi finansirao pravnu borbu, jer mu je bh. pravosuđe okrenulo leđa. Umjesto da bude saveznik porodice koja traži istinu, sistem se pretvorio u prepreku. Ako u takvim slučajevima pravda zataji, građani gube povjerenje i povlače se u očaj, ili pak traže alternativne puteve – a to često znači samopomoć i samovolju.

Da bude jasno

Ovaj tekst ne staje u zaštitu „Pantera“ niti bilo koje grupe koja uzima pravdu u svoje ruke. Njihova metoda nije rješenje – ona vodi u spiralu nasilja. Ali, ono što se mora postaviti kao pitanje jeste: da li bi Panteri uopšte postojali da pravosuđe funkcioniše jednako za sve, da pedofili ne otkupljuju kazne, da se građani osjećaju sigurno i zaštićeno?

Je li ispravno da građani uzmu pravdu u svoje ruke kada sistem zakaže?
U pravnom smislu – ne. U moralnom smislu – društvo mora razumjeti zašto ljudi posežu za tim. Jer kada institucije postanu gluve i nijeme, kada štite moćne, a slabe prepuštaju nasilju, tada nastaje vakuum koji popunjavaju „Panteri“ i slične grupe.

Zato je pitanje koje sebi kao društvo moramo postaviti vrlo jednostavno: hoćemo li živjeti u državi u kojoj pravdu dijele institucije, ili u državi u kojoj pravdu dijele ulice?